Mlada beogradska kantautorka Katarina Pejak, koja je izabrala bluz kao svoj osnovni muzički izraz, nastupila je prije dvije večeri prvi put u Podgorici. U društvu basistkinje Ane Protulipac i bubnjara Slavena Ljujića, mlada bluzerka je izvela novi repertoar, koji je napravila od pjesama njoj omiljenih autora: Tom Vejtsa, Boba Dilana, Džoni Mičela… S obzirom da je prvi put nastupila u Podgorici uvrstila je u repertoar i nekoliko svojih numera. Pjesme sa svog novog albuma, prvog koji je snimila u Americi, u Nešvilu, nije izvodila, jer čeka da se najprije zavrte na nosaču zvuka.
Katarina Pejak, jedna je od najuspješnijih mladih muzičarki koje je dao naš region. Poslije tri albuma snimljena u Beogradu i završene Berkli muzičke akademije u Bostonu seli se u Nešvil, mitski grad američke muzičke scene gdje je nedavno završila rad na svom prvom amaričkom albumu. Uz to redovno nastupa u Americi, imala je priliku da sarađuje sa bluz zvijezdama poput Ronija Erla, Ane Popović, Ansona Fanderburga i mnogih drugih, a kako jedan dio godine provodi u Beogradu, i tamo često nastupa.
-Preselila sam se u Nešvil na savjet svojih profesora sa Berklija koji su mi predavali pisanje pjesama. Jer, Nešvil je centar industrije pjesama, tamo živi mnogo kantautora koji su poznati i ko izvođači, ali mnogo više onih koji samo pišu pjesme za poznate pjevače – objašnjava kako se odlučila za grad koji je nekad važio za prestonicu kantri muzike.
Veoma je zadovoljna životom u ovom gradu, a njegova atmosfera povoljno utiče na njenu kreativnost.
-Naravno, u Nešvilu nije nimalo lako napraviti ime. Olakšavajuća okolnost je što mnogo mojih drugova sa Berklija, Amerikanaca, sada živi u Nešvilu, tako da imam ulaznicu na scenu i ne moram nešto posebno da se dokazujem. Za sada stvari idu veoma dobro. U umjetničkom smislu život je tamo ispunjavajući, a u svim drugim aspektima težak je i izazovan. Amerika nije laka za život, nije to zemlja gdje odete i čeka vas socijalna država kao u Švedskoj. Mene Amerika inspiriše, ali ona nije zemlja gdje želim da svijam gnijezdo. Ali za sada, od Amerike dobijam ono što mi treba – kaže ona.
Zavoljela je bluz i džez odrastajući devedesetih uz oca, poznatog muzičkog promotera i vlasnika jednog od najpopularnijih džez i bluz klubova u Beogradu.
-Odrastala sam sa ljudima koji su formirali bluz scenu u Beogradu. Dok sam rasla devedesetih, moj otac je držao klub ,,Sent Džejms” u Domu omladine i bez obzira na tadašnju krizu svega, taj klub je radio savršeno. Čini mi se sad kad sam odrasla i kad bolje shvatam stvari vidim da ima dobre muzike u Beogradu, da se pojavila generacija muzičara koji rade dobre i nove stvari. U mojoj porodici se bluz i džez slušaju, ali to je mom ocu i posao. Odrastala sam uz bluz, džez, rokenrol muzičare, lokalne i strane, evropske i američke, koji su nam prolazili kroz kuću. Mislim da me je to definisalo. Ne znam da li bih željela da budem muzičar da nije bilo svega toga – kaže ona.
U njenom poimanju bluza i džeza nema mjesta za uticaje muzike sa našeg podneblja, iako je, kaže, veliki fan domaće muzike i načina na koje je izvode na primjer Amira Medunjanin i Bojan Zulfikarpašić. Svoju muziku Katarina definiše kao muziku koja je pod uticajem različitih stilova, koji su izvorni za Ameriku - bluz, kantri i soul i na toj tromeđi funkcioniše.
–Ono što mislim da me izdvaja od većine američkih bluz muzičara je to što ja nisam klasičan bluzer. Bluz je postao jako rigidan žanr, veoma rigidan u svojoj formi i čini mi se da američka bluz publika nekako očekuje da to bude skockano u te i takve okvire. A moje shvatanje muzike je šire, ja sam uvijek voljela kantautore, Toma Vejtsa, Nika Kejva, Leonadra Koena… Vjerovatno je to tako zbog podneblja odakle potičem. Smatram da je moj izraz malo širi i jako mi se dopada što u Nešvilu srećem ljude koji izvode bluz ali ne tako stroge forme. Mislim da je moja muzika prije svega originalna zbog mog autorstva – kaže ona.S.ĆETKOVIĆ