Ljubivoje Ršumović je objavio 92 knjige, tako da je ispunio cilj koji je sebi postavio – da ima više knjiga, nego godina. Ovaj Zlatiborac najveći dio vremena provodi u rodnom selu Ljubiš, i u turističkom centru Zlatibor.
Dobro bi bilo znati, kaže aforističar Bojan Ljubenović, koliko je Ršum kroz svoje pjesme, kroz svoj književni rad, izazvao dječijih osmijeha. Koliko se djece ljepše uspavalo uz svoje roditelje slušajući njegove pjesme. Koliko ljubavi se rodilo na osnovu njegovih pjesama i koliko se odraslih ljudi nasmijalo gledajući njegove TV emisije.
Ljubivoje Ršumović je u prvu školsku klupu, skamliju, sjeo u rodnom Ljubišu, a školovanje je nastavio u Čajetini, gdje je kao najvažniji događaj ocijenio prvi susret sa Narodnom bibliotekom i sa upravnikom Ljubišom Pujom Đenićem.
– Kada sam došao iz Ljubiša u Čajetinu, Pujo je bio jedan od onih koji me je upućivao kojim putem da krenem dalje. Dolazio sam u biblioteku da uzmem knjige, i on je, naravno, primijetio da volim da čitam. Zato je preko ljeta, kad odem na raspust u selo, petkom kada su moje komšije išle na stočnu pijacu slao po njima za mene knjige koje treba da pročitam. To što sam morao idućeg petka da mu vratim knjige obavezivalo me je da ih pročitam. Pujo je nepogrešivo odabirao knjige koje treba da pročitam, tako da je on, na neki način, formirao moju ličnost – priča Ljubivoje Ršumović.
U prednovogodišnjem druženju sa svojim zemljacima u Narodnoj biblioteci u Čajetini, na Zlatiboru, pa i po osnovnim školama zlatiborskim gdje je gostovao na ogromno zadovoljstvo učenika, Ršum im se povjerio da ima i jednu strast – foto-aparat – koja mu je „omogućila da djeliće zavičaja ponese sa sobom, ne samo u srcu, već i na fotografiji. Tako je on formirao veoma bogatu galeriju likova i ličnosti koje je sretao kroz život, i s kojima se družio. Bilo je i onih koji nisu željeli da budu fotografisani, pa se Ršum često poslužio nekim foto-trikom. Naravno da se sjeća tih detalja, jer su u pitanju veoma značajne ličnosti čiji se likovi ne zaboravljaju tako lako. Sa tim fotografijama Ršum je priredio veoma zanimljivu izložbu u Narodnoj biblioteci u Čajetini.
– Recimo, Desanka! Kada me ona vidi sa aparatom, odmah kaže: „Ne, to ne smiješ da radiš!”. Ove dvije fotografije koje sam napravio nastale su u Mokrinu. Išli smo jednom na Dane Mike Antića, i slikao sam Desanku sa teleobjektivom. Bila je sa šeširom, u nekoj polutami, i zato su obje ove fotografije ispale ovako dobro.
Ljubivoje Ršumović je počeo da piše sa 17 godina, i do sada je napisao 15.000 pjesama. Time je, kako kaže, ispunio cilj koji je sebi postavio: da ima više knjiga nego godina. Književna kritičarka, mr Gordana Brun, kaže da je to „čovjek koga, može se reći, nikada ništa ne mrzi. Ono što ga izdvaja od ostalih je to što se nikada ne pravi važan, i što mnogo brine o svojim prijateljima. Kroz priče prijatelja najbolje i upoznajemo Ršuma kao čovjeka”. Ovaj vispreni Zlatiborac, koji je brojnim stihovima ovjekovečio svoj rodni kraj, autor je i brojnih TV emisija.
Aforističar Aleksandar Čotrić navodi sjećanje jednog svog rođaka koji se razočarao kada je upoznao neke pisce iz čitanki i lektira, jer su sušta suprotnost u privatnom životu onome što su stvorili.
„Za Ršuma to ne važi. Recimo – podvlači Aleksandar Čotrić – kada sam ga kao mlad pisac, početnik, zamolio da mi napiše recenziju za jednu knjigu, on je to odmah prihvatio, i tekst sam dobio istog dana.” Pisac Dragutin Minić Karlo objašnjava da Ršum svojom pojavom ostavlja utisak krupnog i robusnog gorštaka, a u stvari, ima meku dušu.
„Mi stalno igramo šah, imamo i svoj 'Klub R' po Ršumu, i on nas uvijek miri. Tokom devedesetih prošlog vijeka u cijelom tom ludilu meni je Ršum bio kontrateg svemu tome. On je pokazao pravac kuda treba da idemo, i kako da uz pomoć njegove pjesme i emisije prepoznajemo zlo i da činimo dobro, tako da je, pored oca i majke, i Ršum bio moj vaspitač”, – dodaje mladi pisac Vladimir Ćalić.
I zlatiborskim osnovcima i pjesniku Ljubivoju Ršumoviću ostaće u sjećanju susreti povodom 60 godina njegovog stvaralaštva. U Osnovnoj školi u Mačkatu priređen je nezaboravan performans. Počelo se dječjom himnom „Djeca su ukras svijeta”, a onda je Ršum čitao svoje pjesme, ali tako da u čitanju i djeca aktivno učestvuju tako što će oni dovršavati te pjesme. Uz to, pjesnik je djeci postavljao pitalice i zagonetke, i nagrađivao ih knjigama za tačne odgovore.
„Drugarima u Mačkatu sam kazao ono što je Egziperi, autor 'Malog princa' rekao – ja dolazim iz djetinjstva, tamo je moj zavičaj. I ja mislim da sve što sam do sada uradio, i napisao, u stvari vodi porijeklo iz mog Ljubiša i sa Zlatibora. Iz mog zavičaja”, kaže na kraju zlatiborski zavičajni pjesnik, kako ga njegovi zemljaci doživljavaju, Ljubivoje Ršumović Ršum.S.Tijanić