Na sceni beogradskog pozorišta „Madlenianum” nedavno je premijerno izvedena pozorišna predstava pod nazivom „Mitrovdan”. Riječ je o drami baziranoj na istorijskim činjenicama, čiji je reditelj i autor teksta Bratislav Petković. Predstavu produciraju Opera i teatar „Madlenianum” i pozorište „Moderna garaža”. Nakon premijere u „Madlenijanumu” komad igra i na sceni pozorišta „Moderna garaža”, koja funkcioniše u okviru Muzeja automobila, čiji je vlasnik Bratislav Petković. Drama „Mitrovdan” je plod zajedničkog nastojanja kako našeg sagovornika, tako i Madlene Cepter da se „izuzetni ljudi iz srpske istorije približe pozorišnoj publici”.
Petkovićeva drama ima za temu ličnosti srpskog patrijarha Gavrila Dožića i srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, a prije svega njihov poslednji susret, na Mitrovdan 1946. u Njemačkoj, kada razgovaraju o neizvjesnoj sudbini naroda i pravoslavlja u otadžbini...
● Kako ste odabrali baš ovu temu i likove? Šta Vas je potaklo na to?
– Istorijom Srbije bavim se iz ljubavi i već dugo godina. Naša istorija je bogata da samo ako malo taknete ispod površine uočićete neiscrpne izvore tema, pa i nadahnuća za umjetničko stvaranje. Samo o Svetom Savi može da se napiše makar desetak drama. Mene kao stvaraoca, makar za sada interesuju 19. i 20. vijek. Bavio sam se već u svojim ranijim djelima kraljem Milanom i Nušićem, Milunkom Savić, Žankom Stokić… To su interesantne sudbine, ličnosti koje su zavrijedile istinsku pažnju i drago mi je ako sam uspio da ih osvijetlim. Odlučio sam da „oživim” likove vladike Nikolaja i patrijarha Gavrila Dožića u svom najnovijem pozorišnom komadu, jer je riječ o ličnostima čija me je sudbina veoma nadahnula. I patrijarh i vladika su uhapšeni već na samom početku rata, 1941. godine, da bi na kraju bili deportovani u logor u Dahauu. Glavni likovi u mojoj drami su upravo patrijarh Gavrilo Dožić i vladika Nikolaj Velimirović. Priča počinje na Mitrovdan, 1946. godine, na dan kada se njih dvojica rastaju i svako polazi svojim putem. Dakle, tog 8. novembra 1946. oni se rastaju u Kicbilu. Godine života u logoru su iza njih, rat je završen i u životu i jednog i drugog počinje nova etapa. Oni su oslobođeni aprila 1945... Svi preživjeli zarobljenici su već davno otišli svojim kućama. U svoju otadžbinu se vraća srpski patrijarh koji je 27. marta 1941. pozvao svoj narod protiv Trojnog pakta, o čemu postoji i sačuvan tonski zapis, koji je kasnije Josip Broz prisvojio. Dakle, junaci moje pozorišne predstave provode još dosta vremena nakon završetka Drugog rata u tuđini. Vladika u međuvremenu biva proglašen za narodnog neprijatelja dok se patrijarh vraća u otadžbinu. Apsurdno je da je vladika oslobođen u logoru u Dahauu, a u sopstvenoj domovini ga proglašavaju za narodnog neprijatelja. To samo nama može da se desi.
● Vaša drama, između ostalog, iznosi na svjetlo dana pomalo ili gotovo zaboravljene činjenice iz naše istorije, na koje bi trebalo da budemo ponosni, a koje su skrajnute...
– Postoji jedna zanimljiva činjenica koju sam otkrio, a to je da je sudbina htjela da upravnik logora Dahau bude bivši cimer Vladike Nikolaja iz Berna, iz vremena dok je branio doktorat. Bilo je to 1908. godine. Vladika je branio tezu na Starokatoličkom univerzitetu u Bernu sa temom „Hristovo vaskrsenje – osnovna dogma apostolske crkve”. Pravoslavna crkva slavi život, a ne smrt. Takođe, njegov cimer, Johan Adler, tada brani svoju tezu i oni nekoliko mjeseci dijele sobu. Nakon odbrane tog doktorata budući da je odbrana bila briljantna, vladika Nikolaj je pozvan da odbrani još jednu, zadatu temu, tako da je do zamonašenja imao dva odbranjena doktorata. Desilo se, kao što rekoh da upravo Johan Adler postane zapovjednik Dahaua. Oni se ponovo srijeću. Ovaj put takođe u neku ruku kao cimeri, ali tako da je vladika Nikolaj bio zatočenik, a Adler upravnik logora! Inače, u prevodu ,,Dahau” je toponim ,,Crepaja”. Da li možete da zamislite da jedan takav logor postoji negdje u nekom mjestu u Srbiji, možda u Crepaji? Nikada! To je nezamislivo. Ne treba mi da učimo danas šta su evropske vrijednosti od onih koji su gradili logore za ljude. Mi njih treba da učimo o evropskim vrijednostima. U Ženevi, u glavnoj sali Međunarodnog Crvenog krsta stoji zapisano: „Budite humani kao što su Srbi bili humani 1885. godine”. To se dogodilo pred kraj Srpsko-bugarskog rata, kada je Bugarima trebalo da bude dostavljena bolnica. To nije bilo moguće rječnim tokom, Dunavom, jer je bila veoma jaka zima i Dunav je bio zaleđen, i taj konvoj je jedino mogao da prođe kopnenim putem, preko teritorije Srbije. Naši dopuštaju da konvoj prođe kroz Srbiju, ali to nije sve. Mi smo donirali nekoliko stotina ćebadi za tu istu bolnicu, praktično bolnicu trenutnog ratnog neprijatelja. O tome postoji svjedočanstvo, pisana potvrda koja to dokazuje. Njemci su takođe kršili sve kodekse ratovanja! Gubili su rat, pa su morali da mitraljiraju padobrance. `Ajte, molim vas. Mi imamo mnogo heroja i znanih i neznanih. Mi smo spasli 514 pilota i nijedan nije bio predat okupatoru. Draži su za taj podvig Amerikanci dali medalju. Mnogi od tih pilota su, inače, kasnije postali senatori, kongresmeni. Oni su znali pravo lice Srbije. A šta mi možemo da naučimo od Njemaca? Da naučimo možda kako se mitraljiraju padobranci ili kako se prave koncentracioni logori?
●Vaša drama ,,Mitrovdan” samo je još jedan dokaz da mi iz naše istorije imamo mnogo toga da naučimo. Naša novija istorija, a koja se odnosi i na NATO agresiju, otimanje Kosova i Metohije gotovo i da nije ušla u školske programe. Kako to da ispravimo?
– Da, mi iz naše istorije možemo mnogo toga da naučimo. Pogotovo iz prave istorije, ko je poznaje, jer kod nas su generacije i generacije učile pogrešnu istoriju. Istorija mora da se piše nanovo. Pišu je, kažu, pobjednici. A koji su to pobjednici? Mi smo primivši Hrvate i Slovence u zajedničku državu, primivši one koji su bili na suprotnoj strani automatski izgubili adresu za ratnu štetu. Inače, onog trenutka kada sam vidio Vilijama Vokera na Kosovu i Metohiji, odmah sam znao da će tu nešto da bude. Zar nama treba Voker danas da bude uzor? Naša djeca još uče iz pogrešnih udžbenika i neće ako se to ne potrudimo još mnogo generacija čuti za Račak i za Vokera. Velika je nesreća da naše udžbenike istorije kreiraju drugi. Meni je otac govorio: „Ako ne znaš gdje ćeš, vidi odakle si krenuo”. Mi, zaista, imamo za čim da se osvrnemo. Mi smo krenuli od Svetog Save i to treba da se zna i treba da nam bude polazna osnova. Mi smo bili pobjednici i u Prvom svjetskom ratu i u Drugom, ali, prošli smo kako smo prošli. Čerčil je rekao svojima: ,,Još jedna pobjeda i mi smo gotovi!”
M. Milosavljević


Uništenje pravoslavlja

– Znate, između dva rata je išla instrukcija profesorima da ne ističu srpsku istoriju, jer je ovi drugi nemaju pa da ih ne vrijeđamo. Da ne ističu srpske junake, kraljeve. I to nas danas stiže. Komunisti su ovdje vladali, još se kriptokomunisti nalaze među nama. I zato je sve to tako. I, šta je bio taj kongres u Drezdenu? Šta su oni proklamovali? Pa uništenje srpskog naroda i pravoslavlja.