Svjetski dan pozorišta, koji se slavi od 1962. godine svakog 27. marta u teatrima širom svijeta, ove godine neće biti obilježen u Crnogorskom narodnom pozorištu. Zbog povrede glumice Nade Vukčević odloženo je izvođenje Šekspirove „Bure”, koje je bilo zakazano za večeras. Uloga stalne članice ansambla CNP-a je veoma zahtjevna, osim glume podrazumijeva i gotovo dva sata plesa, tako da najveći teatar u Crnoj Gori nije mogao da nađe zamjenu. Tako se povreda, gotovo šekspirijanski, ispriječila između poklonika pozorišne igre u Podgorici i nacionalnog teatra, pa ove godine sa njegove scene nećemo vidjeti predstavu niti čuti poruku koja se tradicionalno čita prije dizanja zavjese. Za Svjetski dan pozorišta ove godine poruku je poslao Sajmon Mekbarni, iz Ujedinjenog Kraljevstva, glumac, pisac, reditelj i suosnivač pozorišta „Theatre de Complicite”.
Internacionalni teatarski institut (ITI) organizuje obilježavanje ovog važnog praznika na datum kada je otvoren Teatar nacija u Parizu.
– Značenje riječi drama potiče od grčkog „dran” što znači „raditi, činiti”... riječ teatar potiče iz grčkog, „theatron”, što doslovno znači „mjesto viđenja”. Ne samo mjesto gdje gledamo nego gdje vidimo, shvatamo, razumijemo… – naveo je u poruci Mekbarni.
On ističe da je priroda jedan od najvažnijih činilaca svakog pozorišta i svake predstave, od antičkog doba.
– Ovo otkriće ima veze sa svjetlom. I pozornica i auditorijum jednako su osvijetljeni. Izvođači i publika mogu da vide jedni druge. Uvijek. Gdje god pogledaš, vidiš ljude. A, jedna od posljedica je i to što nas ovo podsjeća da veliki monolozi, recimo Hamleta ili Magbeta, nijesu tek intimna promišljanja, nego javna razmatranja. Živimo u vremenima kada je teško jasno vidjeti. Okruženi smo sa više fikcije nego u bilo kom drugom trenutku istorije ili praistorije. Svaka „činjenica” može se osporiti, svaka anegdota polaže pravo na našu pažnju kao „istina”. Naročito nas jedna fikcija neprekidno okružuje. Ona koja teži da nas odvoji. Od istine. I jedno od drugog. Da smo odvojeni. Narodi od naroda. Žene od muškaraca. Ljudi od prirode… – navodi on.
Više nego u bilo kom trenutku u istoriji, ljudi su u pokretu, često bježeći, hodajući, plivajući po potrebi, migrirajući, po cijelom svijetu. A to je tek početak. Odgovor je da se zatvore granice. Podignu zidovi. Da se isključi. Izoluje. Živimo u svjetskom poretku koji je tiranski, gdje vlada ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba predstavlja nadu. Dio te tiranije je i u kontroli ne samo prostora nego i vremena. Vrijeme u kojem živimo zazire od sadašnjosti, kaže on.
– Pozorište se uvijek bavi sadašnjim trenutkom. Njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike. Ne samo ovdje nego i sada. Bez čina izvođača, publika ne bi mogla da vjeruje. Bez vjerovanja publike, predstava ne bi bila cjelovita… Ona je nešto što dijelimo sa drugima. I ne mogu da nas spriječe... svake večeri. Svake večeri će se ponovo okupiti glumci i publika. I ponovo će se odigrati ista drama – između ostalog napisao je Mekbarni.S.Ć.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
