Ako želimo da sačuvamo „uspomene i sjećanja“ na događaje koji su se odvijali u periodu od 1989.g. pa do današnjeg dana ispred Skupštine Crne Gore, onda je malo reći da imamo i obavezu da ih s vremena na vrijeme evociramo i osvježimo, od čuvene i prepoznatljive Žute grede, AB revolucije i „jagnjećih brigada“,pa sve do „septembarskih šatora” i oktobarske „revolucije“, kada su se snimali i događali „najtužniji“ i „najljepši“ filmski kadrovi, a u isto vrijeme najsramnije scene poslije Drugog svjetskog rata u Podgorici.
U svim ovim slučajevima se tuklo, pucalo, pendrekan je narod, plakalo od bola i tuge, od suzavaca, bojnih otrova ili šok-bombi. Plakalo se od ove odnarođene i neodgovorne vlasti, koja je svoju strogoću isprobavala nad svojim golorukim narodom. Tu, na Trgu tuge i bola, ubijana je demokratija, gaženo dostojanstvo, hapšena sloboda, potrta pravda, a opet svi su maltene do juče, do prije AB revolucije, bili zajedno. Sada su jedni druge „tukli“ do nemilosti, čuli su se jecaji, plač i juriš u isto vrijeme, sijevalo je na sve strane, a sve je platio obični narod. Na ovom trgu ispred zakonodavnog hrama, prosipana je crvena boja i „crvena krv koja je oticala iz rana narodnih mučenika“, a najviše iz omalovažavanih i povrijeđenih, koji su u svakom ratu, i sa osvajačima i fašistima, i sa vlašću i bezvlašću, bili žrtve i plaćali najveći danak svojim zabludama. Kupili su se na ovom trgu i ožalošćeni i osiromašeni i govornici i nedorečeni, vaspitani i oni drugi, ali opet, i tada kao i vazda, stradala sirotinja, prevarena radnička klasa i opljačkani narod, ali za čudo svima je zajedničko bilo čuti i vidjeti, dočekati promjene – tu zvijezdu padalicu kako se ruši; vidjeti tu zakašnjelu predstavu i po cijenu žrtava ili ispaštanja grehova za sopstvene zablude.
Na ovom već čuvenom našem „Crvenom trgu“, ispred postavljenog monumenta kralja Nikole, pričale su se najtužnije, najstrašnije i često najsramnije priče, klicale parole i poruke; i tu je običan narod, nekad kvasan, nekad suv, gladan ili žedan, podnosio najveći teret onoga što je prije toga neko zakuvao, zgriješio rušeći „jagnjetinu”, pekući prasetinu, a načešće tražeći promjene vlasti u Crnoj Gori, a one nikako da stignu, „okamenile se“. Na ovom Trgu bunta, bola i tuge, nepravde i siromaštva, često je narod bio opkoljen silom i oružjem, a ipak su najhrabriji vikali: „dolje oni, dolje vi kojima zakon leži u topuzu; vi koji ste popljačkali i uništili Crnu Goru, vi koji ste pravdu zaključali. Tu su bili oni drugi, najčešće gladni i žedni, koji su tapšali, ne znajući možda ni kako ni zašto to čine.
I sada, kao i svih ovih 27 godina, tu su neki, ili drugi ili isti, s vremena na vrijeme, jedni i drugi zajedno, broje dane; traže pare i pravdu, ili brane Ustav od onih što su ga pogazili, pričaju priče a niko ih ne čuje. A vrijeme prolazi, mnogi ostariše, poumiraše, a svoje ne dobiše. A opet često ograda i sila oko njih. Na ovom trgu ostaće zavazda zapisano i ime moje i tvoje, druže, i božje ime zajedno i dalje će ovdje na ovom trgu ispred parlamenta Crne Gore odzvanjati glas pravednika: „SLOBODO, PRAVDO, ŽIVOTE, GDJE SI VIŠE...?“.
SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE
SAVEZ KOMUNISTA CRNA GORE
Pavle Darmanović