Stado ovaca Vojina Popovića starosjedioca sela Zagora, jedno je od rijetkih koja krase zelene livade u Donjem Grblju. Vojo je sa četvoro braće odrastao od obrađivanja imanja i gajenja stoke, i nikada nije napuštao selo, kojim god se poslom bavio. Završio je ugostiteljsku školu u Kotoru i kao kuvar do `78. godine radio u hotelima „Fjord” i „Vrmac”- Markov rt, a poslije je prešao u Bečiće, radeći u objektima „Montenegroturista” do 1988. godine, pa u „Slovenskoj plaži” do 2013. godine. Sada, kao pedesetdevetogodišnjak, prije desetak dana dobio je rješenje o invalidskoj penziji zbog gubitka oka. Potpuno je izgubio vid na lijevom oku kada ga je 2012. godine rogom udario ovan, ali ga to nije omelo da se i dalje, sa istom voljom bavi stočarstvom.
- Dok je otac bio živ, kao dijete sa pet godina sam počeo da čuvam ovce. Uvijek smo držali stado, nekad 20, nekad 30 ovaca, a sad imam 80 grla, od kojih je preko polovine jaganjaca. To je domaća sorta „pramenka”, ima i „pivske”, a radi genetskog poboljšanja otpornosti ovaca, svake godine dovodim ovna iz drugog stada radi priploda. Konstantno od 2002. do 2011. godine stado je imalo od 80 do 100 ovaca. Najveće stado imao sam kad sam se povrijedio, 2012. godine držao sam 120 grla - priča Popović.
Pored ovaca naš domaćin gaji i četiri koze, od kojih ima sedam jarića, a prava atrakcija njegovom unuku je kobila. Brat Rade takođe živi u selu i gaji golubove, kokoške i fazane.
- Koristim samo jagnjad, mlijeko smo koristili do prije pola godine, dok je majka bila živa i mogla da radi oko bijelog mrsa, muzli smo ovce i sirili za kućne potrebe i za prijatelje. Puštam ih na ispašu, malo ih prohranjujem žitom početkom jagnjenja, a imam i stogove sijena, koje one same uzimaju. Imam svoje mušterije, evo i sad zovu, preko čitave godine imam jagnjad, dva put godišnje se ovce jagnje, međutim, dolazi do iscrpljenja ovaca, koliko god da se prihranjuju. Prošle godine bilo je dosta uginuća od bolesti „plavog jezika“, te sam pustio stado da se malo „rehabilituje”, ojagnjile su se početkom marta, ali za Đurđevdan i za Vaskrs biće jagnjadi od 30 do 40 kilograma žive vage - objašnjava naš domaćin i dodaje da mu najviše pomaže brat sa Cetinja, koji dođe u Zagoru po 10, 15 dana, dva sina, koji žive u Budvi, od kojih je stariji završio Srednju veterinarsku školu. Njegova supruga je takođe penzionisana i planiraju da najesen naprave malu reorganizaciju, da uzmu dvije krave.
- Bez sela nema ništa, kad je puno selo i gradu je dobro. Nažalost, poslije zemljotresa najveća greška je napravljena što je većina stanovnika Petoselice migrirala ka Lastvi grbaljskoj, Glavatske kućice. U kontinuitetu do zemljotresa `79. godine ovdje 80 posto mještana živi od poljoprivrede, dio imanja koja su zapuštena, nekad su bila pod usjevima pšenice, ječma, kukuruza, a okolo su bile voćke – trešnje, maslinjaci, vinova loza (vranac i kratošija). Oko svake parcele bilo je četiri –pet stabala trešanja, autohtone starinske sorte, koja se polako zbog bolesti gube. Oko 70 odsto tih starih stabala se osušilo, ostalo još cvijeta i rađa - kaže Popović, koji zajedno sa sinom kultiviše jedan zapušteni plac od pet rala.
- Planiramo da zasadimo trešnje, a u drugom dijelu, gdje ima kamenja, posadićemo masline, obnovićemo očepcima starinske sorte „crnjaka” i „šarulja”. Moj brat Rade je sadio novi voćnjak, marelicu i trešnje, koje počnu da rađaju treće godine, četvrte-pete godine počnu od vrha da se suše i za godinu dana stablo se potpuno osuši. Probali smo da kalemimo divlje trešnje, i one se suše. Agronomi smatraju da je to zbog larvi leptira koji se izliježe u korijenu biljke, te je potreban tretman dezinfekcije i dezinsekcije zemlje prije sadnje - objašnjava Vojo Popović.
Žao mu je što su neki mještani počeli da prodaju rodne kuće, starine, koje kupuju stranci, renoviraju ih tako da se uopšte ne uklapaju u kameni ambijent, a onda ih izdaju samo tokom ljeta.
M.D.P.


Nema otkupa vune ni kože

- Nažalost, vunu niko ne koristi. Kontaktirao sam prije četiri godine ljude iz fabrike ćilima u Ulcinju, međutim, oni ne otkupljuju, već uvoze pređu iz inostranstva. Nema ni otkupa kože. U Beranama je bila fabrika za štavljenje kože, nažalost, ostale su samo ruine. Bio sam na farmi Bajo Pivljanin `81. godine, kada sam uzeo priplodne jagnjice s ovnovima, tada je farma brojila oko pet hiljada ovaca, a danas je privatizovano i ugašeno. Ova zemlja je bogata resursima, čistim prostorom, trava je nezagađena, ali sve je nedovoljno iskorišćeno - primjećuje Popović.