Nedavno protekli praznici bili su trenutak da se po ko zna koji put podsjetimo starih vremena, za koja često kažemo da su bila bolja, ljepša i srećnija. Ali - da li su zaista bila bolja, ljepša i srećnija, ili se nama samo tako čini? Zašto s nostalgijom gledamo na prošlost čak i ako ona nije bila „ružičasta“ i koliko smo realni kada na taj način posmatramo ono što je iza nas?
O „boljoj prošlosti“, njenim ljepotama i zamkama za „Dan“ govori Aleksandra Anđelić, trener neuro-lingvističkog programiranja i master kouč.
- Svuda u svijetu nostalgija je uglavnom vezana za ljude, porodicu, prijatelje i emotivne partnere – kaže Anđelićeva. - Tokom praznika imali smo više vremena, pa smo bili okrenuti sebi i ljudima koje volimo; po nekom pravilu sa njima smo i provodili vrijeme i evocirali lijepe uspomene. Jake emocije, sjećanja na drage ljude i lijepe trenutke naveli su nas da preturamo po glavi slike iz školskih dana i mladosti, a muškarci imaju zagarantovano sjećanje na služenje vojnog roka, pa sada kao zreli ljudi obavezno prepričavaju dogodovštine iz vojske i gotovo da žale za onim vremenima, nekim vojničkim prijateljima koje možda nikada više nisu sreli. Žene se sjećaju prodavnica sa kvalitetnom odjećom, udvaranja svojih sadašnjih muževa... Pisali smo pisma, slali razglednice prijateljima i porodici, skupljali salvete i poštanske marke... Tu su i ljetovanja ovjekovečena na fotografijama na kojima smo i sami sebi smiješni onako mladi i zeleni, a sa ove vremenske distance djeluje nekako ljepše. Svima nam ovakva sjećanja bude lijepe emocije, bilo na ljude koji su nam prepričavali ovakve priče, bilo da je riječ o našim uspomenama. I ko će onda odrediti šta je realno kada je riječ o kreacijama našeg uma koja nas čine srećnima, emotivno ispunjenima i katkad nam otmu po neki uzdah?
Šta nas inspiriše da potisnemo loše događaje iz prošlosti i pamtimo samo one lijepe?
- Sjećanje na lijepe događaje i ljude su trenuci koje naša podsvjesna misao smatra najvažnijim. Tokom praznika mogli smo da pronađemo više vremena da se sjetimo nekih trenutaka iz prošlosti koja izazivaju topla osjećanja. Jednom proživljene prijatne emocije možemo osjetiti svaki put kada nas neko ili nešto podsjeti na njih, zato ih se i sjećamo. Skloni smo da pamtimo samo lijepa sjećanja, dok ona neprijatna „skladištimo“ negdje duboko u podsvijesti, trudeći se da ih zaboravimo. Nekad je i sitnica dovoljna da nam pokrene sjećanje - riječ, stih, misao, muzika, miris..., i ponovo proživljavamo ona ista osjećanja koja smo proživljavali u prošlosti. Kada se prisjećamo lijepih događaja iz prošlosti, lučimo povišenu količinu endorfina, što dovodi do povećanog osjećaja sreće i opuštenosti. Zato bi sve ono lijepo, korisno i emotivno iz prošlosti trebalo koristiti kako bi nam sadašnjost i budućnost bile ljepše.
Da li je privrženost nostalgiji zapravo podsvjesni strah od budućnosti ili je nostalgija ipak ljekovita?
-Istraživanja kažu da je ljekovita, da nam nostalgija budi lijepa i prijatna sjećanja koja nas mogu motivisati i dati nam osjećaj sigurnosti. Lijepa sećanja su kao pauza od negativne energije. Nostalgija, dakle, može da pomogne kada se osjećamo loše, kada se suočavamo sa poteškoćama, kada nam treba potvrda iz prošlosti da možemo nešto da postignemo. Da se razumijemo: u sjećanju na prošlost nema ničeg lošeg, pod uslovom da je vidimo onakvom kakva je zaista bila, a ne onakvom kakvom bismo željeli da je bila. Oni koji idealizuju prošlost to čine vjerovatno zbog toga što su izgubili oslonac u životu, ili što, naprosto, ne prihvataju promjene koje se neminovno dešavaju. I tu nastaje glavni problem; ljudi ostaju zaglavljeni u prošlosti u želji da zadrže nešto što postoji samo u njihovom umu i sjećanju, a propuštaju priliku da žive svoj život sada i ovdje, gradeći budućnost kakvu žele.
Mi smo danas takvi kakvi jesmo zahvaljujući svim lijepim i manje lijepim događajima iz prošlosti, oni su nam kao retrovizor dok vozimo ka željenoj destinaciji: vidimo svoju prošlost, svjesni smo šta smo prošli, šta nam je donijela, a ipak upravljamo ka željenoj budućnosti.
Snežana Moldovan


Ljubav i smijeh su besplatni

Da li smo danas nostalgični prema prošlosti jer smo u obilju svega prestali da se radujemo sitnicama?
-Danas živimo brže nego ikad. U trci da budemo najbolji, da imamo najviše, da kupimo najbolje, zaboravili smo na prave vrijednosti koje nas suštinski čine srećnima. Danas nam je sve dostupno, život nikad nije bilo lakši, a čini se da smo udaljeniji i od sebe i drugih ljudi više nego ikad. Kako je nostalgija uglavnom vezana za ljude, čini nam se da smo se nekad prije više voljeli, poštovali, radovali, smijali, čini se da je sve bilo jednostavnije. Međutim, nikako da zastanemo i zapitamo se na koji način danas mi pružamo ljubav, pokazujemo poštovanje, smijemo li se uopšte. Zaboravili smo da budemo zahvalni, jer nam se sve što imamo i što smo stvorili podrazumijeva, zaboravili smo da se radujemo. Težimo stvaranju materijalnog koje nam u krajnjem ne treba da bismo „zaslužili“ ili kupili ono za čim nam srce žudi. Čini mi se da u svoj ovoj trci hoćemo da dosegnemo jednostavnost života koju smo izgubili. Zaboravljamo da su ljubav, smijeh i radost besplatni, a da ih izgleda tražimo na pogrešnom kolosjeku.