Društvo crnogorsko-ruskog prijateljstva „Sveti Georgije” i Crkvena opština Nikšić u okviru tribine „Svobodijada” Udruženja književnika Crne Gore organizovali su predavanje episkopa budimljansko – nikšićkog Joanikija. Vladika je govorio na temu „Vaskrsenja ne biva bez smrti”, ističući da je ovaj Njegošev stih iz „Gorskog vijenca“ u suštini izraz onog što je najbitnije u našoj svetoj vjeri.
- Tokom Vaskršnjeg posta naročito se podsjećamo na spasonosna djela Hristova. Prije svega Gospod Isus Hristos ovaplotio se, postao čovjek, došao u Vaseljenu, propovijedao Jevanđelje, činio čudesa, ali njegovo djelo vrhuni u krsnoj smrti, pogrebu i vaskrsenju. To je nešto što je osnovno, što je najdublje. I naravno, tajna do koje se teško ljudskim umom dopire, tajna nad tajnama, tajna spasenja roda ljudskoga i cijele tvorevine. Ovaj veliki post koji traje sedam nedjelja zovemo Velikom četrdesetnicom, ali on traje duže od četrdeset dana. Ono što se zove Velikom četrdesetnicom su dani od Čistog ponedjeljka do Lazareve subote. Već od Lazareve subote počinje Velika nedjelja. To su poslednji dani i nije slučajno što se zovu Velika nedjelja. I tako to doživljavamo da su svih ovih 40 dana, zapravo dani pripreme da uđemo u Veliku nedjelju, pripremili smo se postom, molitvom, čistili svoju dušu, savjest, srce, svoje misli, mirili se sa Bogom, sa svojom savješću, svojim bližnjima, trudili se da obnovimo dušu, zajedništvo, da obnovimo duh i da bismo se spremili i postali prijemčivi za događaje Velike nedjelje, da bismo se dostojno poklonili stradanju Hristovome, svome krstu i njegovoj smrti i da bismo bili što prijemčiviji za svečovječonsku, kosmičku i nadkosmičku radost vaskrsenja Hristovog i obnovljenja cijele tvorevine. To je ujedno i obnovljenje čovjeka i obnovljenje našega zajedništva, obnovljenje naših darova, tako da naš narod lijepo kaže – raduje se ptica u gori, raduje se kamen, voda, nebo, zemlja, zvijezde, sve pjeva vaskrsenju Hristovom. To je ono što Njegoš ukratko kaže: „Vaskrsenja ne biva bez smrti“. Tu on zapravo, proslavlja Hristovu, živonosnu smrt i njegovo vaskrsenje. A Hristovo vaskrsenje je takvo, da ono zapravo postaje i naše. Gospod vaskrsli ukoliko smo bili zajedničari njegovog raspeća, čini nas i zajedničarima njegovog vaskrsenja. To nije nikakav pijetizam, niti je ikakvo maštovito uživljavanje u Jevanđelje, to je realnost naše vjere, svetinja koja obnavlja i svjetlost naše vjere, kazao je vladika Joanikije. Njegoš nam, dodaje, te tajne saopštava na prijemčiv način, iako su to duboke tajne pravoslavne duhovnosti.
- Bilo je tu različitih tumačenja koje je ovo novo vrijeme donijelo, ali se ne možemo oteti utisku da je on imao istinsko duhovno iskustvo i da je zaista duboko poznavao pravoslavnu duhovnost, pobožnost i predanje, kazao je vladika Joanikije. Njegoševi savremenici poput Matije Bana o njemu su kazali između ostalog „da ima u njemu neki pritajni oganj“, dodaje vladika.
- Vrlo je to znakovito za Njegoša. Taj oganj možemo osjetiti iz njegovih djela. U pravu su oni koji su „Gorski vijenac“ nazivali „narodnom Biblijom“, jer je u pitanju uzvišena i blagoslovena knjiga. U „Gorskom vijencu“ je ugrađeno to religiozno iskustvo, ono iskustvo koje je on šire izložio u „Luči mikrokozmi“. To je jedan religiozno- filozofski spjev, koji je tumačen do sada mnogo puta, ali nije istumačen još uvijek. U pitanju je jedna ogromna dubina. U stihovima „Luče“ ima dosta mističkog iskustva, koje je teško i protumačiti. To iskustvo je on ugradio u „Gorski vijenac“. Njegov iguman Stefan, a i vladika Danilo, nosioci su tog iskustva, tog doživljaja, ali ga saopštavaju na jedan razumljiv način – kaže episkop budimljansko-nikšićki. Kako dodaje, „Luča“ je za narod dosta nerazumljiva.
- Čuda se događaju, ponekad prosti čovjek koji ima vjere bolje razumije nego intelektualac i iz „Luče“ i iz „Gorskog vijenca“. Tu obrazovanje pomaže, ali nije presudno. Njegoš nije pisao na osnovu knjiškog iskustva, nego na osnovu doživljaja, predanja koje je nosio, na osnovu nasljeđa. A duhovnost se nasljeđuje. Kod Njegoša je prosto kulminiralo nasljeđe, ono nasljeđe koje baštini Crna Gora. I zato je Njegoš ime koje određuje istoriju Crne Gore, prosto je označava, pa i šire - cijelog Srpstva. Bio je on potiskivan više puta iz udžbenika, iz života, ali opet se vrati i vratimo se mi njemu. Od kada je srušena Lovćenska kapela, od tog stravičnog i zlokobnog momenta, dogodio neki potres. Od tada je kroz vrijeme i decenije koje su uslijedile poraslo interesovanje za Njegoša, poručuje vladika Joanikije. L.N.


Darivali vladiku

Milica Bakrač, urednica tribine „Svobodijada“, zahvaljujući se vladici Joanikiju na gostovanju istakla je da bi njegove riječi trebale da nam budu nauk da moramo iznova i neprestano da se vraćamo Njegošu i njegovom djelu. Bakrač je podsjetila da je upravo po blagoslovu vladika i dao naziv tribini, koja se već sedam mjeseci uspješno realizuje. Ispred Društva crnogorsko-ruskog prijateljstva Gordana Krcunović je uručila vladici Joanikiju ikonu Svetog Đorđa a Milica Bakrač ispred UKCG komplet knjiga Matije Bećkovića.