Lako je sada pametovati, osuđivati, plakati, sudbinu proklinjati... Lako je sada nekog huligana pronaći i „živoga odrijeti”. Lako je sada, kada je crnogorski reprezentativni fudbal (klupski je davno sahranjen) smrtno ranjen, lelekati nad njegovom sudbinom. Lako se patriotom predstavljati, isto kao što je lako krivca naći. Ne krivca već krivce. Ne samo toga pravorukog L.L. koji kao Viljem Tel nišani pravo u glavu. Lako je naći krivca ili krivce, bilo sve ove godine, ali oni koji su trebali da vode računa o strelcima sa tribina nijesu to radili. Radili su druge stvari, najčešće analizirali „ludosti” na našim stranicama i iščuđavali se našoj sveznalosti i proročanstvima. Sreća pa nas još nijesu hapsili što ukazujemo na „strijelce sa tribina”. E, sada su „nišandžije” okrenule top u suprotnom smjeru i „izdale tatu”, tatu mentora koji je veličao njihovo ponašanje i hvalio se ambijentom. Okrenula se, ne sportska nego i sreća koju nose sobom huligani. Okrenula iako su oni sve ove godine, od njihovog „rođenja” marširali u kontra-smjeru.
Prisjećati se svih „dobrih stvari nišandžija sa tribina” trebale bi cijele novine, ali nije na odmet pomenuti fudbalsku utakmicu Budućnost – Crvena zvezda kada su „nišandžije” bacile bojne otrove, pa i u Beranama su gostovali nekada. Skoro i da nema utakmice nacionalne fudbalske reprezentacije gdje su se „nišandžije” ponašale približno normalnom. Poljski golman je „okačio kopačke o klin” nakon podgoričkih topovskih udara, a nije prijatno bilo ni engleskim huliganima, ali ni Teriju i Džerardu ispod tribina na kojima su jeftino carovali „nišandžije”. Nagledao se košarkaški „eks selektor”, beogradski Crnogorac, mesa upućenog mu nedavno na jednoj košarkaškoj utakmici. Nijesu se „nišandžije” štedjele na bilo kojem okupljanju, pa makar igrao klub na čijem je čelu novoustoličeni ministar prosvjete. Jednostavno, nije bilo da se dvojica sastanu a da nije bilo ludiranja, a znaju odgovorni ko se sastaje i ko luduje, nišani, psuje, pogađa i pljuje... Znaju odgovorni, ali im „nišandžije” trebaju pa ih zato u bjelopavlićko mjesto sa četiri slova ne šalju po skraćenom postupku. Trebaju im da neistomišljenicima „ruku zavrnu”, negdje tamo uoči važnih odluka. Izbora, na primjer! Trebaju im „nišandžije” da crvenim barjakom „podignu radnu temperaturu”, trebaju ambijent da im naprave u zgradi Stare vlade, trebaju, trebaju...
Trebaju „nišandžije” i u trenucima kada premijer na svaki način želi Crnu Goru darivati „milosrdnom anđelu”, kada se treba „odricati Rusa i baciti se u sluganstvo naprednom Zapadu”. Potrebna je premijeru i predsjedniku parlamenta potvrda sa terena da je narod crnogorski listom za Alijansu. Da su protiv Rusa, da je referendum nepotreban, odnosno da je neki „nišandžija” stavio pečat na pristupnicu zapadnim milosrdnicima.
Uostalom, politička mašinerija koja njedri „nišandžije” spremna je na svaki scenario, a sportski patriotizam je najpogodnije tlo za „pokretanje mase”. Pa makar ona bila prosvećena koliko i „nišandžije”. U stvari, „nišandžije” su najpogodnija kasta za eksperimentisanje, jer dokle njima dođe gdje treba vlastodršci su završili stvar. To je najjeftiniji poligon za ostvarivanje zamisli crtača političkih poteza na ovom dijelu Balkana.
Šta napisati na kraju?
Moralno bi bilo da organizatori, čuvari javnog reda i mira, odnosno njihovi nadležni ministri i doministri, bez pogovora, ne ponude, već podnesu ostavku.
E, željo pusta! Da su oni sposobni to da urade, bili bi sposobni i javni red i mir i sigurnost svakog, pa i trenutnog stanovnika ovog dijela planete, da osiguraju u svakom trenutku. No, što je više „nišandžija”, oni se više kočopere i sole pamet.
Dokle? Sve dok „nišandžije” ne shvate da rade za druge.
Istina je i da ludilo neprosvećenosti caruje Crnom Gorom, jednako kao ostalim djelovima Balkana, ali to neće da vide i priznaju oni kojima je kritičar vlasti protivnik Crne Gore.
Veselin Drljević
)){kind=small}
