Skoro će deset dana od kada je crnogorska fudbalska reprezentacija odigrala poslednju utakmicu. Utakmicu nade! Nade za nerednih pet-šest godina. Nije utakmicu nego njen dio. Šezdeset sedam minuta ni igre ni rezultata, ali toliko čemera i jada. Sat i nešto više mučenja. Toliko umiranja i reprezentativnog fudbala u, kako vlastodršci kažu, „najsportskijoj od svih zemalja zapadnog Balkana i šire”. A kada umre fudbal ostanu neke druge, manje važne sportske discipline. Koje buknu pa utihnu. Kako ovdje tako i u drugim djelovima planete. Ko iole razumije sport složiće se: fudbal pa svi ostali.
Zašto je umrla i poslednja nada? Odgovor je, kao dan jasan svima, pa i kormilaru lutajućeg broda. Samoljubivom pustolovu. Aktuelne kvalifikacije davale su opipljivu priliku da se na evropskoj fudbalskoj smotri nađe sve što iole vrijedi na Starom kontinentu. Crnu Goru su ka nadi nosili Mirko Vučinić, njegov imenjak Baša, potom Dejan Damjanović, pa Stevan Jovetić i Stefan Savić. Ostali da se ne uvrijede! Prva trojica su ostarjeli i vjerovatno se od narednih kvalifikacija i državnog dresa oprostili, a Stevan i Stefan su nedovoljni da, sa nadom u uspjeh, naciju povedu u kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. A naredni lakopropusni ciklus dolazi tek 2019. godine. Istinite li su sumorne slutnje! A do tada u ćorsokak, kao što je bilo svih ovih godina „genij(alnih)evih”. Za njega i misleće kao što je on uspjeh je bio i što je Crna Gora uopšte učestvovala i u kvalifikacijama. Bod, a posebno tri ulivale su mu lažno samopouzdanje do maksimuma a on neumjesnim izjavama lagao fudbalsku naciju o nekakvom kvalitetu i mogućnostima crnogorske fudbalske reprezentacije.
A šta sada? Zašto pustolov ćuti? Ko mu je ukrao jezik? Šta smjera danas- sjutra, za dan-dva kada stigne „nagrada” iz UEFA? Šta će da kaže? Hoće li za sve optužiti novinare i realiste? Hoće li neuspješnu misiju pripisati „protivnicima” u sopstvenim redovima? Hoće li prozvati „unutrašnje neprijatelje” koji javno kazaše ono što smo znali: da je mir od početka kupovao novcem? Osjeća li pustolov svilen gajtan kako mu se priteže? Da je euforija obećanja i laži prepoznata od svih, ne samo od redakcije dnevnika Dan? Vidi li kormilar lutajuće lađe da je ona torpedovana i da je voda do grla? Vidi li da su i ostali realistični mediji, pa i oni koji su ga podržavali i kada je istinu kažnjavao, uvidjeli da su sa toga broda pobjegli i poslednji miševi. Vidi li on što vide i oni koji „pale vatru na tribinama”? Vidi li da je stigao i on na njihov meni? Vidi li da ga je „pojelo” vrijeme i rezultati? Vidi li šta je uradio? Čuje li bubnjeve, ako ne vidi dim i osjeća vodu...
Vidi, zato i ćuti. Strah pusti!
Ako išta od ovoga osjeća, neka više ne ćuti. Njegov rad se može opisati u tri rečenice: „Nesposobnost i arogantnost tjerala me na ćutanje i progon realnosti. Podnosim neopozivu ostavku! Ne tražite objašnjenje.”
Biće dovoljno. Znamo sve. Objašnjenje nikome neće biti potrebno. Idi, nesposobni predsjedniče! Idi i na „podizanje” urušene kuće na razmišljaj. Ko god da dođe nesposobniji od tebe i tvojih penzionisanih bezbjednjaka neće biti.
Veselin Drljević
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
