Piše: Jakob Augstein
Savez se oglasio. „NATO saveznici su zajedno u borbi protiv terorizma”, objasnio je generalni sekretar Jens Stoltenberg na pres konferenciji u Briselu. „Francuska može da računa na nas”. Šta to znači? Vojna avijacija protiv momaka sa fantomkama? Tenkovi u muslimanskim predgrađima?
Terorizam može biti kulturološki problem, vjerski, socijalni, kriminalistički, problem tajnih službi, ali ne može biti vojni. Iz riječi generalnog sekretara NATO-a izbija naša nemoć. Postoji samo jedan odgovor na terorizam i samo jedno oružje koje dopire do svakog čovjeka – riječi.
Ubijeno je 12 ljudi, uništene su njihove porodice. Atentatori su u bjekstvu. Možda će biti ubijeni ili će ostatak života provesti u zatvoru. Za njih nema milosti. Napad u pariskoj ulici Nikolasa Apperta, u Francuskoj se doživljava kao napad na cijelu naciju. Šta će biti posledice tolikog bola?
Ako se uplašimo, terorizam je pobijedio. Poslije napada 11. septembra 2001. SAD su pokazale da nijesu dorasle ovom izazovu. One su u borbi protiv Osame bin Ladena doživjele najteži poraz u svojoj istoriji: izgubile su svoj identitet. Abu Ghraib, tortura i CIA, špijuniranje cijelog sveta – Amerika se promijenila. Šta ako se sada čitav Zapad promijeni? Šta ćemo postati?
Mi Evropljani moramo da pokažemo da smo bolji od toga. Neće biti lako. U Francuskoj su već počeli napadi na muslimanske vjerske objekte. Anketa Bertelsmann fondacije pokazuje da se 60 odsto građana Njemačke poslije napada u Parizu osjeća ugroženo. Svaki četvrti smatra da muslimanima treba zabraniti useljavanje u Njemačku.
Ali šta ćemo sa muslimanima koji već žive sa nama? Ako je tačno to što pristalice Pegide govore, a Die Welt redovno prenosi, dok književnica Monika Maron to uporno piše, naime da je islam opasnost, šta nas onda čeka? Šta ćemo sa svim njemačkim i evropskim muslimanima?
Internacija? Možda ih stvarno ima previše. SAD su tokom Drugog svjetskog rata pozatvarale u logore 120.000 Japanaca i američkih građana japanskog porijekla. Samo zbog njihovog porijekla. To je najčistiji oblik rasizma. Loše poređenje? Ne, nije, od nas se svašta može očekivati.
Ako pogledamo globalno, stvari postaju još ozbiljnije. Na svijetu ima 1,6 milijardi muslimana. Ako su svi oni pristalice fašističke ideologije, kako tvrdi Hamed Abdel-Samad ili, nešto blaže rečeno, „vjere koja tek treba da se prosvetli” (Monika Maron), šta da radimo sa njima dok ne postanu kao mi?
Uvrnuti svijet islamofoba treba strogo izbegavati baš kao i propovijedi islamista. Jan Fleischauer je u Spiegelu ispravno primijetio: “Nas u islamu ne uznemirava samo njegov ekstremistički, već i sam religiozni aspekt.
Ako je Zapadu potreban sukob sa islamom jer mu je potreban neprijatelj, možda će krenuti u rat protiv terorizma. Ali onda je terorizam već pobijedio. Rešenje je – zaboravite islam. Naš problem je nešto drugo.
Marin le Pen, liderka Nacionalnog fronta, poslije napada u Parizu je upitala: „Kakva su uvjerenja tih ubica? Koliko tijesno su povezani radikalni islamisti u Francuskoj? Odakle im novac? Koje zemlje ih podržavaju?” Za ženu koja se sprema da postane predsjednica svih Francuza, ovo je zaista pogrešan tekst. Ali i za nju je terorizam nešto strano, drugo, što dolazi spolja. Ako nije propaganda, ona ovdje ozbiljno griješi.
Braća Zarnajev, osumnjičeni za napade na bostonskom maratonu, odrasli su u Americi. Anders Breivik, atentator sa Utoje, rođen je u Oslu. Braća Kouachi, osumnjičeni za napad u Parizu, rođeni su u Francuskoj.
Terorizam je naš.
Izbor i prevod Miroslav Marković
Peščanik.net