Piše: Aleksandar Matović


Ovih dana mediji prenose nemilu vijest – još jedan pretrpani brodić je potopljen, puno ljudi je stradalo. U nekom moru, u blizini neke obale. Zlo i naopako – narod pritisnut mukom u svojoj zemlji krenuo za boljim životom u neku tuđu. Ali ne stiže tamo već u tišinu mora dubokoga. Nažalost, i na sramotu civilizovanog svijeta, ovakva vijest u svjetskim medijima nije rijetkost. Negdje je to ribarski čamac sa stotinama nesrećnika, negdje je to kombi sa tridesetak ljudi (u koji po saobraćajnim propisima staje svega osam osoba). Scenario svih ovih tužnih priča je isti – sirotinja poslednjim parama plati pohlepne prevoznike da ih odvezu u raj. A često završe u paklu.
Najnoviji slučaj stradanja emigranata (emigrant – onaj koji se iseljava, iseljenik; onaj koji pobjegne iz otadžbine, naročito iz političkih ili vjerskih razloga, izbjeglica) posebno je zanimljiv. Ljudi su pobjegli iz Libije.
Libija. To je ona afrička zemlja u kojoj je, do prije nekoliko godina, neprikosnoveni vladar bio pukovnik Gadafi. Mi stariji se sjećamo tog naočitog tipa. Bio je prijatelj Jugoslavije, s vremena na vrijeme bi se fotografisao sa Josipom Brozom. Jole je, da kažem radi mladog svijeta, bio neprikosnoveni vladar Jugoslavije. Radni ljudi iz SFRJ su rado išli u Libiju, u pečalbu. Otuda su se vraćali džepova punih dolara. Podizali su kuće, kupovali nove automobile strane proizvodnje. Pričali su naši ljudi tada, a tako je bilo do skoro, da je tamošnji standard veoma visok. Zahvaljujući prodaji nafte i dobrom rukovođenju zemljom. Opštepoznato je da ta zemlja nije imala dugova. Spoljni dug – nula dolara. Kad bi mlađani student libijski došao u Beograd, recimo, da izuči velike škole, od svoje zemlje bi dobijao stipendiju u visini od dvije hiljade dolara i automobil. Po završetku školovanja, kući bi ga čekao posao.
Tako je bilo do skoro. A onda je đavo došao po svoje... Nama, Jugoslovenima, poznata priča bijaše – prvo se NEKO sjetio da je Gadafi loš, i da je živjeti dobro, zapravo loše. Najprije se Libiji ,,dogodio narod’’. Sledeći korak – odjednom se u rukama ,,naroda’’ stvoriše kalašnjikovi. U rukama oružje, u ustima ,,demokratija’’. I – zaigra đavo sitan tanac...
Znamo kako se završilo. Đavo je odradio svoj dio posla. Sada u Libiji, posle zvaničnog završetka sukoba, i dalje prašte meci. Demokratija, sloboda. Zašto nekom ne dati oružje i pravo da ubije komšiju? Ima i đavo svoj zakon. Sada, umjesto na školovanje u evropske zemlje, libijska omladina se ukrcava na ribarske čamce i bježi iz zemlje. Čamci se usled preopterećenja prevrću, ljudi stradaju. Đavo se smješka. Uspjelo mu je, i ovog puta. Pitam se, u kojoj zemlji živi taj mangup sa kozjim rogovima i repom, kako ga zamišljaju umjetnici? Ima li kancelariju, sekretaricu? Sjećam se kad je taj đilkoš, daleke 1992. došao u jednu mirnu zemlju, u posjetu jednom mirnom narodu. Zemlja se zvaše Bosna i Hercegovina. Kako je tamo ,,široko manuo repom’’! Od komšija, kumova i prijatelja napravi krvne neprijatelje. Otvori rane i jame. Naoštri noževe, napuni puške. I dok je uživao gledajući krvavo kolo koje je poveo, svjetski zvaničnici su licemjerno pozivali tamošnji narod na ljubav i slogu. Javno. A tajno su dodavali oružje i džebanu kome je falilo. I pođekojeg krvožednog dobrovoljca. I sve je to tako trajalo dok u jednom trenutku, nekom američkom neuspjelom saksofonisti nije zatrebao mir, radi obnove predsjedničkog mandata. Da li je telefonirao đavolu ili ne, to ne znamo, ali je rat zaustavljen po kratkom postupku. Vođe naroda su pozvane u jedan daleki grad, dat im je papir (penkala su bila njihova) i mir je potpisan.
Ima jedna izreka u našem narodu koja glasi – đavo nikada ne spava. Čuvajmo se. Koliko možemo. Juče je to bila Jugoslavija. Libija, Ukrajina.
A danas… može biti bilo koja država na planeti Zemlji. Onaj sa rogovima je, izgleda, stalno žedan krvi. I ko zna hoće li je se ikada napiti pa da mu bude dosta.