Autor: Mihailo Medenica
Ne, ovog nam puta nisu spasili obraz, već golu gu.icu!
Obraza, na žalost, odavno nemamo, i zato samo dvije riječi- Slava Rossii!
Ovog je puta na kocki bila gu.ica, da prostite, gola i dobrano modra! Ovog se puta zaista branila čast generacija pokoljenja koja, na sreću, neće morati da žive samo da bi ponizno umirali pod stigmom genocidnog DNK!
Neće se rađati kako bi uzaludno dokazivali da nisu ono što im nisu ni očevi bili, i da zločini imaju ime i prezime, a ne nacionalnost!
Zbog toga ruski veto na rezoluciju o Srebrenici jeste istorijski međaš, veći i slavniji nego što iko trenutno može da pojmi, ali, rekoh, to je ostavština za pokoljenja- generacije koje će znati da cijene i pominju Rusiju s jednakom ljubavlju kao i Srbiju!
Naravno, već se s lanaca otrgao onaj čopor bijesnih seoskih kerova koji po komandi kidišu na sam pomen Rusije, radujući se koski i nešto dužem lancu kojim će gazde nagraditi lavež i krvave čeljusti…
Pitanje je vazda isto mada svaki put zvuči sve gluplje: „Koja je cijena ruske pomoći?!”
Ne znam, zaista, možda velika, možda mizerna, ali u svakom slučaju ništavna u odnosu na onu koju bi dovijeka plaćali da je rezolucija izglasana!
Veto Rusije nije tek glas protiv sramnog i lažnog slova kojim su osvjedočeni „prijatelji“ pisali nekrolog Srbiji, već je Moskva na sebe preuzela ulogu žiranta za lažnu mjenicu naciji koja bi taj prokleti kredit otplaćivala novorođenima, namirujući dovijeka samo kamatu!
Nema ovo veze sa ljubavlju prema Rusiji, već sa zahvalnošću prema državi kojoj smo se okretali samo kad drugari sa Zapada nisu željeli da se igraju s nama u parkiću tjerajući nas kao vašljivu djecu, pa trčali u taj isti parkić kad ipak odluče da im treba neko ko će bespogovorno trčati po loptu…
Ako su nam i pomogli iz interesa- nisu odmogli iz „ljubavi“, kao prijatelji koji nam dolaze na večeru da bi nam spavali sa ženom.
Na stranu i veto, ali zaboravilo se da Srbije doslovno ne bi bilo da ruski car nije zaprijetio separatnim mirom sa austrougarskom ukoliko Englezi i Francuzi ne priteknu brodovima u pomoć živim leševima srpskih vojnika i zbjegova na obali Albanije, što im nije bila namjera smatrajući da se nema šta spasavati i da će plima biti daleko svrsihodnije rješenje srpskog pitanja.
Sličnih je primjera na desetine, samo malo ko želi da ih se sjeti, lakše je zaboraviti zarad mogućeg poziva one fine djece iz parkića kad vašljivi klinac treba da izigrava stativu…
Nisam ja rusofil koliki sam srbofil, i upravo to me obavezuje da kažem: Slava Rossii!
Da bi pokoljenja imala obraz- oni su nam sačuvali gu.icu!
dvaujedan.rs