Piše: Aleksandar Matović
Onomad sam imao priliku da se provozam automobilom strane proizvodnje. Auto bijaše povelik i udoban, taman da se ja ovoliki smjestim kako treba. U jednom trenutku umalo počeh da se smješkam, koliko mi je prijao komfor.
Elem, u jednom trenutku vozač, a ujedno i vlasnik ovih samopokretajućih kola, pritisnu nekoliko dugmića na CD plejeru i ubrzo vazduhom zagrijanim odjeknu zvuk gusala... Jeknu guslar tananijem glasom, zatreperiše moje bubne opne u uva oba...
Nego, da vam ukratko prepričam događaj o kom se uz gusle pjevaše, a posle ću reći i zašto.
Jedan čuveni junak iz prošlosti slavne, pisaše pismo izvjesnom gospodinu koji je porijeklom bio Turčin. Kako u to vrijeme gospoda iz Turske smatrahu Crnu Goru svojom imovinom, naš je junak, sa svojom družinom istomišljenika, bio na ratnoj nozi sa ovim efendijama. I reče junak u pismu nešto kao – tačno je da sam ubio tvoga brata, ali se ti previše oko toga sjekiraš. Bio sam mlad (mladost – ludost) a sada to ne bih nipošto učinio. Nego, evo ti ova jabuka, i reci koliko para da ti pošaljem pa da se bratski izljubimo i pomirimo.
Tvoj
Taj i Taj
Odgovor na ovo pismo je bio oštar, grub, vulgaran, uvredljiv, pa ga neću prepričavati. Tek, efendija je predložio da se njih dvojica nađu na ravnoj pokošenoj livadi, uz dva svjedoka, pa da sabljama jedan drugom uzmu mjeru.
Tako i bi. I, naravno, naš junak je iz dvoboja izašao kao pobjednik, a efendija je od tog dana prestao da postoji. Na žalost njegovu. I njegove hanume.
Bitka se završila tako što je naš junak, da prostite, zubima dokrajčio protivnika.
Kakva brutalnost, pomislih kad guslar završi svoje kazivanje.
A evo zašto sam vam prepričao ovaj događaj.
U našoj epskoj poeziji mnogo krvoprolića imade. To je bila česta pojava u ono vrijeme, ali sada je ipak 21. vijek. Predlažem da se, umjesto nasilja, u tu poeziju ugnijezdi, recimo, ljubav. Možda se onda kod mladih probudi simpatija prema ovom drevnom instrumentu.
Ono jes’ da nisam pjesnik, ali ću ipak iznijeti jedan predlog, pjesnički. Možda to pokrene nekog pjesnika da promijeni temu, a možda mi svi oni kažu – ne budali, momak!
Evo predloga: ‘’Ej da mi je sresti onu malu što s’ u kafić sama pojavljuje, ‘nako tanka i visoka bome osjećanja fina najavljuje i u duši i u srcu mome. Ej da ‘oće u golfa mi sjesti da s’ provoza sa mnom predivnijem, da odemo do grada nas dvoje, da pričamo i sok popiijemoooo’’... Dalje bi se, u pjesmi, radnja mogla odvijati tako što bi đevojka pristala na izlazak, momak bio duhovit, a ona u jednom trenutku pomislila – e kakav je ovaj kastig đe me svu noć zasmijava... tačno ću i sjutra veče izaći sa njim! Zašto da ne?
Pa neka ljubav cvjeta u poeziji epskoj, neka gusle spajaju mlade, a ne da kidaju vratove, makar bili i neprijateljski.