Piše: Čedomir Antić
Postoje pobjede koje postanu izvjesne mnogo prije nego što poraženi postanu svjesni. Uspjeh demokratske opozicije u Crnoj Gori da ujedini veliki broj građana različitih ideologija, nacionalnosti, mjesta gdje žive... Spremnost i sposobnost hiljada građana Podgorice i ostalih krajeva Crne Gore da bez pomoći drugih demokratskih država danima istraju u mirnoj i stamenoj odlučnosti služi na čast čitavoj zemlji. Šta je Crna Gora bez svojih naroda? Šta je bez svoje istorije i tradicije? Ima li budućnosti bez demokratije? Što su nekada bili naša sloboda, narodni mit, epska borba protiv tuđina, to su danas sloboda i demokratija.
Crna Gora kasni za drugim evropskim narodima u svojim nastojanjima da se izbori za demokratske izbore i moderne ustanove. Nisu građani krivi za takvo stanje. Naprotiv, narod se borio u ratovima i protiv sankcija, protiv siromaštva i nepravdi, za zajedničku državu sa Srbijom ili za samostalnu Crnu Goru koja nije ovakva - napravljena za desetak porodica.
Ovakav svenarodni, dugotrajni protest predstavlja jedan demokratski skok kroz vrijeme. Ovih dana nadoknađujete godine koje su vaša srpska braća provela boreći se za svoju demokratiju i slobodu tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Posle osam dana vi ste ispred devetomartovskog bunta, bližite se Vidovdanskom saboru i petooktobarskoj slavnoj revoluciji. Koliko u ovom trenutku ima država u Evropi u kojima bi narod bio spreman da se suprotstavi nedemokratskom režimu? Kad bi sjutra ukinuli demokratiju u Francuskoj, parlamentarizam u Engleskoj ili republiku u Portugalu, gdje bi bili i ko bi se pobunio u vrijeme kada je sve pretvoreno u formu, birokratiju, rijaliti...? Kad smo prije dvadesetak godina na četiri mjeseca u političkom buntu zatvorili najveći južnoslovenski univerzitet, jedna delegacija njemačkih studenata posjetila nas je i s nama boravila nekoliko dana. Svi smo se tada divili, a ja i danas izuzetno poštujem demokratska, državna i privredna dostignuća SR Njemačke. Međutim, ovi mladići i djevojke su nam na rastanku rekli da su zadivljeni duhom beogradskih studenata pošto u Njemačkoj tog vremena univerzitet ne bi mogao da protestuje više od nekoliko dana. Tješili smo ih da je to zato što oni imaju demokratiju i slobodu... Jedan od njih je, naposletku, zaključio da su gašenje vjere u slobodu i zaboravljanje demokratskih ideala najveći neprijatelji modernih država i otvorenog društva.
Vi ste, draga moja braćo i sestre, danas ponos Evrope. Svi mi, vaši susjedi i kontinentalni zemljaci, dijelimo odgovornost što se zlo zacarilo u Podgorici... Zato umjesto da težite idealima slobode iz slavne prošlosti, živite negdje između modela koji su i u Južnoj Americi odavno zaboravljeni i za koje bi Kolumbijci i Paragvajci danas, kada bi te modele nezvali po njihovim domovinama, s pravom bili uvrijeđeni.
Toliko ste uspješni da je zarđali i zastareli režim - kome da se raspadne brani grupa pokvarenih birokrata-stranaca kojima treba da učine još neku prljavu uslugu – preskočio „fazu ćutanja“. Vlasti, kakva je Đukanovićeva, obično se prvo pretvaraju da se oko njih ništa ne događa. Čak i kada je više ljudi u protestima nego kod kuća, oni tvrde da se ništa ne događa. Onda počnu da se prenemažu... Kao oni sve razumiju, ali šta će kada su demonstranti malobrojni. Kao i Milošević, i Đukanović vjeruje da onaj ko ima većinu ima i pravo. Ali, kako se to okupilo navodno premalo građana, kada drugi zvaničnici režima sad nariču da je saobraćaj u prekidu, kolapsu i da je moćna crnogorska privreda zbog protesta u kolapsu?! A inače bi bila na „privredijadi“ s Kinom, Japanom i Južnom Korejom.
Još jedna istorijska novost je i organizovani dolazak studenata na proteste. Srbija ima sedamnaest decenija tradicije univerzitetskih protesta. U vođstvu su, gotovo po pravilu, bili i naši sunarodnici koji su došli iz Crne Gore. Osim da se krve s tuđinom, oni u zavičaju, po pravilu, nisu imali razumijevanja kad je u pitanju borba za slobodu.
Kad smo već kod apatije – Srbija ju je nažalost doživjela. Većina je još uvijek zadovoljna vladom koju podržavaju i neobrazovan svijet, i drugosrbijaci, i SAD... Najgora je vladina nezainteresovanost za bilo šta od čega ne može imati neke koristi. Ipak, i to ima svojih granica. Bilo bi dobro da Đukanovićev režim prihvati volju naroda i omogući mirnu i demokratsku tranziciju. Ali ako izvrši nasilje nad narodom, njegova najveća briga ne treba da budu stranci, kao što su bili Miloševiću. Narodi Crne Gore možda su posvađani i možda dugo žive pod autoritarnim vlastima, ali postoji čas kada će ustati i stati protiv tirjanstva. Takođe, mi u Srbiji ne možemo mirno da gledamo nasilje nad našim sunarodnicima. Srpska vojska nikada nije okupirala Crnu Goru, niti joj nametala vlast. Neće to činiti ni ubuduće. Ipak, savez sklopljen u lobijima nekakvih stranih hotela i možda posredstvom nekih provincijskih krojača mogao bi, ako ga pretpostave pravima naše braće i komšija, skupo da košta vlasti u Beogradu.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)