Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Na zadnjem zasjedanju Skupštine Ujedinjenih nacija možda se desio obrt globalnih razmjera? Govor ruskog predsjednika Vladimira Putina projavio je ubjedljivu odgovornost za svijet, koji se nalazi na ivici katastrofe. A ubjedljivost njegovih riječi zasnivala se na tačnom uvidu i razotkrivanju manipulacija premoćne (Amerike, čije ime nije izgovorio), koja je za poslednjih 20 godina dovela do apsurda osnovno poimanje smisla Ujedinjenih nacija, dajući sebi za pravo da uništava suverene države, da im „uvodi demokratiju“ - ali za početak posla – da ih bombarduje.
Ako je smisao institucije Ujedinjenih nacija, koja je stvorena poslije katastrofe Drugog svjetskog rata, upravo u tome da obuzda samovolju jakih, i onemogući novi fašizam, prinudivši sve bez izuzetka da se drže obavezujućih standarda međunarodnog prava, onda je ova institucija sasvim na ivici da izgubi međunarodni kredibilitet, ili pak, da ga obnovi, prinudivši sve na obavezujući kodeks međunarodnog prava.
Preokret se desio skoro nevoljno, jer je većina u sali Skupštine UN htjela da čuje realnu analizu svjetske krize, i tačnu detekciju njenih uzroka. Jedni su slušali što su u Putinovim riječima i stavu osjećali neposrednu zaštitu, drugi su slušali jer su slušali riječi koje su voljeli da čuju, ali sami ih nikada ne bi smjeli kazati (Evropljani), a treći su ga slušali (Amerikanci), zato što su čuli i gledali kako dvije trećine svjetskih predstavnika s odobravanjem i nadom sluša riječ Putina.
Neposredna riječ, i lični istup, koji se zbiva pod zgusnutom pažnjom svjetske javnosti, ako se govori istina, ima moć da osvoji, jer u procesu budnog slušanja i neposrednog razumijevanja, nema se vremena za interpretaciju i manipulaciju koje se aktiviraju kasnije.
Drugo, umnožila se pažnja, jer se slušala riječ koja je davala nadu čovječanstvu, koje se nalazi na ivici propasti. Naravno, ne govorimo da je Putinova riječ mesijanska (mada je u skladu sa mesijanstvom Rusije), ona je najprije vrlo analitična, i pragmatična, i riječ koja najavljuje put.
Najvažnije u toj riječi je bilo što je kazana istina u lice moćniku (Americi) koji već 20 godina hara svijetom, donoseći drugima zlo, a sebi materijalnu korist, i niko ne smije da im kaže istinu! A posledice te, američke politike su već globalne, i ta katastrofa već bi kao bumerang mogla da joj se vrati.
Velika bježanija naroda iz Sirije, Libije i Iraka, koja već davi Evropu posledica je američkog „uvođenja demokratije“ u tim zemljama. Evropa je u toj misiji svrgavanja „nedemokratskih režima“ i uvođenja demokratije bila saveznik Americi, ali Amerika je iz tih katastrofa izvlačila najvišu korist – naftu i rudna bogatstva. Evropa je još bila saveznik Americi, u neposrednom pritisku na Rusiju, povodom prisajedinjenja Krima, i u davanju podrške banderovskoj Ukrajini, da se zavedu sankcije Rusiji kako bi ekonomski pala na koljena.
Naravno da u tome nije uspjela ni Amerika, ni Evropa, ali su uspjeli da stvore veliku depresiju, koja sad više davi Evropu, nego Rusiju. Evropa sad zna, i zna da svi drugi znaju da je pala u depresiju i pasivizam, upravo zato što je davala slijepu podršku Americi za razorne poteze svjetskih razmjera. I sada, što je prelilo čašu, velika bježanija naroda s Istoka u Evropu, posledica je američkog bombardovanja, i davanja podrške islamskim ekstremistima kako bi svrgnuli „nedemokratske režime“ na Istoku. Posledica američkog rješavanja bliskoistočne krize je Islamska država, kojoj je bog - oganj i mač, a obećana zemlja – pustinja puna leševa. Te zemlje, izmučene američkim bombardovanjem, i „rješavanjem krize“, u kojima nestaju ljudi i gradovi, kulturno nasleđe i prirodni resursi- više nijesu za život.
Putin je rekao u tom govoru, da oni (radikalni islamisti) „nijesu manje inteligentni od vas (Amerikanaca) ali mogu da budu opasniji“.
Pred takvim uvidima, bezizlaznu svjetsku situaciju, za koju je sama najviše kriva, Amerika prećutno priznaje. Više joj nije prioritet skidanje s vlasti Bašara el Asada, koga su uzimali za glavnog krivca sirijske krize, nego slamanje islamista, sa kojima se sad bori Asad. To vruće kestenje, na kraju, evo, zapalo je Rusiju. Daj, Bože, dobra!
Ragledajući tu globalno napetu situaciju odavde iz Moskve, ne mogu da znam kakve stavove sad, povodom ovog obrta, zauzima crnogorska diplomatija, jer se ovdje ništa o njoj ne čuje. I ne znam kako napreduju evroatlantske integracije u Crnoj nam Gori, ako se hoće i smije pogledati istini u oči?
(Autor je književnik)