Piše: Zoran Piperović
Izabran je novi šef neke Agencije, ili čega li već, koja će se boriti protiv korupcije. Preporuka mu je, ne ono što neki vele da jeste (tazbinsko srodstvo s onima koji mogu da inaugurišu) već penzionerski status. Molim? Ne moli, čitaoče, pogodio sam. U penziji ljudi zrenu. Skloni su eliminisanju predrasuda. Za taj posao (eliminisanje ovog navedenog) treba vremena. Jer ono znači sopstveno preispitivanje. Zato su predrasude mentalno najjeftinije. Imaš stav. I tačka. U mirnim penzionerskim danima, punim viška vremena, novi šef je imao uslove za tako nešto. I, evo ga. I evo DPS-a da ga zdušno podrži. Znam tvoj stav, čitaoče, o tome i znam što misliš o napadnoj zaljubljenosti te partije u čovjeka za kojeg su, između ostalih, kazali u partijskom saopštenju da je uključen u aferu koja je trebalo da sruši državu. Stav ti nije dobar. Nije glasao DPS zbog srodstva. Ti koji su glasali to čak i ne znaju. Ovo tvrdim iako znam da te neću uvjeriti u suprotno. Ne moraš da mi vjeruješ. Ali, nastavi da čitaš. Dakle, ovo pisanje nije iz mržnje prema čovjeku- novom šefu za antikorupciju zbog zla koje mi je nanio. Jer ja ne umijem da mrzim. Prezir je bio moja pobjeda. Natjerali su me na taj prezir. Što nije dobro. Jer od toga nemaš dobitka. Osim što počneš i sebe da prezireš. Pisanjem sam htio da ti pomognem. Da odagnaš sumnje o iznenadnoj ljubavi prema penzioneru.
****
Da bi došao od kuće do škole, morao je da pješači strmom ulicom koja bi se prije mogla nazvati kamenitim puteljkom. Vižljast, mršav, kratko ošišane kose, nosem koji obećava, mirnih očiju iznad kojih su se nastanile pravilne obrve, skoro kao nacrtane, noseći školsku torbu od skaja u kojoj su stale prve sveske i prva knjiga- bukvar i zašiljene, obične grafitne olovke. Pentrao se svakodnevno, savladavajući strmi krševiti sokak. Smješten između starih kamenih kuća, vremenom je postao njegov mali, usputni svijet. Koji je stao u tih sto metara.
Negdje po sredini uličice na lijevoj strani ispred ogromnog kamenog zdanja, stajala je velika drvena kapija, često poluotvorena, koja je prikrivala ogromnu avliju. Zavirivao je, prolazeći, znatiželjan hoće li vidjeti nekog od ukućana begovske muslimanske porodice. Nerado je okretao glavu udesno baš na tom mjestu, preko puta drvene kapije. Uradio je to svih godina osnovne škole, svega nekoliko puta, sudarajući pogled sa starcem Lazarom. Mršav, orlovskog nosa, prodornih zeleno-braon očiju, mrgodan i neobrijan, sjedeći pored niskog prozora na kući od neograđenog žuto-sivog kamena, izazivao je strah kod dječaka. Znao bi nakon tog susreta očima da ubrza korak uz strminu, željno očekujući da na samom kraju te uličice doživi već poznat prizor. Kamena podzida s lijeve strane označavala je dvorište stare albanske kuće u kojem su se šepurile domaće patke. S njima u dvorištu uvijek bi bila lijepa, gluvonijema Albanka. Divan osmijeh, zelene oči, duga smeđa kosa, mahanje rukom prema malenom đaku, svakodnevno su taj susret činili toplim, iskrenim, nezaboravnim, jedva čekanim.
Dječak je odrastao. Ulica je umila kameno lice. Nema drvene kapije, a stari Lazar se preselio na onaj, pravedniji svijet. Nema tople, dobronamjerne, lijepe, gluvonijeme Albanke. Patke su odavno otišle. Nema starih, kamenih kuća. Sve je novo, otuđeno. Ostao je ulcinjski Pristan. I ostalo je sjećanje koje živi u dječaku. A on i dalje u odraslom čovjeku. Koji ovo zapisa.
****
Pročitao sam kod Jerotića da se još u 19. vijeku Šopenhauer podsmijavao ljudima koji mnogo čitaju i pišu, a onda blebeću drugima ono što su pročitali. Baš tako piše – blebeću. Da li je Šopenhauer upotrijebio taj izraz ili je to Jerotićeva slobodna kreacija, nije važno. Meni je taj stav privukao pažnju. Prepoznao sam se. Ne u čitanju i pisanju. Ne pretrgoh se. Već u blebetanju. Džaba me upozoravaju, govoreći usput da nekad i pogodim. Blebećući. Poenta je u sledećem: uglavnom se blebeće. Redom. O politici, crkvi, ekonomiji, organizovanom kriminalu... Ne smijem u ovom kontekstu pomenuti NATO, jer bih tu tek blebetao. Važno je i mjesto blebetanja. Ovdje, kad to pričajući baš i ne radiš, kažu da upravo to činiš. Blebećeš. I to govore uglavnom oni koji ne čitaju i ne pišu. I ti su uvijek u prednosti. U žiži. Naravno, i u politici, pravosuđu. Čak i kod Šopenhauera. Dosta je bilo blebetanja. Za danas.
(Autor je advokat)