Piše: Janko Jelić


Izgleda da sam počeo da starim. Sve češće uhvatim sebe kako se sa sjetom prisjećam djetinjstva, dobrih ljudi koji više nijesu sa mnom, čobanstva, jurcanja po neravnom pašnjaku za poluizdušenom gumenom loptom, govedi, konja, pasa, katuna, velikog snijega i još mnogo čega sa čime se sad gotovo ne sretam i od čega u srcu ne mogu da se odvojim. Sjetim se i moje počivše babe Milke. Kako vrijeme prolazi i kako upoznajem svijet i ljude sve sam sigurniji u jednu činjenicu, moja baba Milka je bila najobrazovanija žena koju sam upoznao. Oni koji su i pored opšteprihvaćenog bezobrazluka i danas obrazovani shvatiće o čemu govorim. Moja baba je imala svega četiri razreda osnovne škole, a bila je istinski obrazovana, za razliku od mnogih koji se danas sekaju sa diplomama, sertifikatima i titulama. Zaludu su tu papiri i formalna zvanja, obrazovanje se ne stiče prepisivanjem na kolokvijumima ili plagiranjem nečijeg rada. Da li je potrebno to stalno ponavljati, obrazovanje je stvar obraza, onog lika kojim nas je Bog dao da se svijetu pokažemo. A glavna sposobnost obrazovanog čovjeka je u tome da ima moć da obrazuje druge ljude, naročito djecu. I tako, učio sam ja od moje babe mnogo šta, ali nijesam ni izbliza dosegao njen nivo obrazovanja. Ipak, sjećam se puno stvari koje me je učila. Baba me je, recimo, naučila da recitujem, a prva pjesma koju sam rekao naizust bila je „Ja sam mali Srbin“. I, eto, ja to i ostadoh, i baš mi smeta kad me neko greškom nazove „velikim“ Srbinom. Volim, brate, da ostanem ono što jesam, mali obični Srbin, pogotovu zbog toga što mislim da je dodavanje pridjeva „veliki“ uz imenicu Srbin, bar u današnjoj Crnoj Gori, postalo čist pleonazam. Zatim, sjećam se kako mi je baba govorila da treba da budem „Vukovac“. Ispočetka sam mislio da to znači da treba da imam sve petice, pa da dobijem Vukovu diplomu koju dobijaju, ili su je bar dobijali, odlikaši u Srbiji. Sad sam shvatio da baba nije mislila na diplome, već na nešto mnogo bitnije, na odbranu i njegovanje srpskoga jezika. I tako se ja, iako neobrazovan i nedostojan, osmjelih da se svrstam među Vukovce, a uz to i naučih da je često najveća hrabrost stati pred ogledalo i samom sebi odgovoriti na pitanje: „Ko sam ja?“
Dalje me baba učila da slušam roditelje, naročito oca, da poštujem starije, da budem umjeren i pristojan u društvu, da znam ljudski pozdraviti čovjeka, da volim svoju kuću i da čuvam i održavam đedovinu. E, sad, Bog jedini zna koliko sam ja u svemu tome uspio, ali i to što se sjećam njenih savjeta govori da baba nije govorila uprazno. I baš ovih dana gledam jednu mladu majku kako ubjeđuje svog dječačića da jede. Govori mu kako treba da bude jak, da veliki poraste, da će mu kupiti neku igračku, da će mu dati svoj pametni telefon da se igra, ali sve zaludu, mali neće pa neće. E, onda se sjetih kako sam i ja kao mali bio zloran i kakvu je pedagošku mjeru koristila moja mudra baba da bi me privoljela da jedem. Sjeli bismo zajedno za sto na kome se pušio tiganj masanice i ona bi gotovo šapatom rekla:
„Dobro moje dijete, ovdje na ovom našem orahu ispred kuće živi jedan Đuro. On ti se popenje na najvišu granu i odozgo gleda jedu, li mala djeca. Pa ako primijeti da ne jedu Đuro ti sleti, dokopa dijete i odnese ga nekud, niko ne zna kud.“
Ja širim oči u čudu i u strahu, pogledam kroz prozor u crne i teške grane oraha i vidim kako se njišu na vjetru. Eto ga, mislim se, Đuro se penje na orah i ljulja grane.
„A ako jedem? “, pitam ja.
„E, onda se ne boj slobodno. Čim Đuro vidi da si jeo on odmah ide na drugi orah i gleda drugu djecu.“, veli baba i miluje me. I nema dalje priče. Ja se dokopam kašike i barusam se masanicom dok ne ogrebem tiganj. Da li zato što sam strašljiv, ili zato što sam priglup, ili što je baba bila uvjerljiva, ili možda što Đuro s oraha zaista postoji, tek ja sam svaki put povjerovao u priču moje dobre babe, i dajem vam riječ, i danas joj vjerujem. Ja znam da je Đuro i dalje na orahu i da me čeka da opet budem mali dječak u sjenci velike krošnje.
No, lako je za mene, ja sam se masanice najeo i, Bogu hvala, dovoljno porastao. Ali, šta ćemo sa današnjom djecom. Mnogi od njih nemaju pojma kakvo je drvo oraha, a odrastaju odvojeni i od roditelja, dok im je baba tek daleki rod ili misaona imenica. Njima nema vajde govoriti o Đuru, ne vjeruju oni u njega jer im je mašta zarobljena zatvorskim rešetkama skrivenim u sredstvima moderne komunikacije i u tv programima najprimitivnije i najskaradnije zabave. Đuro sa oraha nikad neće sići u neki rijaliti šou, niti će se pojaviti u udarnim vijestima. Ali, avaj, moramo ipak nekako natjerati djecu da jedu ili da nas nešto drugo poslušaju. Evo, ja imam jedan predlog. Đura sa oraha bi mogao da zamijeni snajperista sa skupštine, a u akciju vaspitavanja djece mogao bi da uskoči i onaj čiko sa bornih kola. Pošto smo osakatili dječiju maštu i učinili je slijepom za Đura sa oraha, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da djecu uplašimo onim što mogu konkretno da vide. Zato, dragi roditelji, ako vas djeca ne slušaju, vi ih povedite pred Skupštinu Crne Gore i recite im:
„Ako ne slušate, onaj čiko sa snajperom će pucati u vas!“, ili, ako je snajperista na kafe pauzi, „Budi, sine, miran, inače će te zgaziti borna kola!“
Znam da će stručnjaci reći da ovo baš i nije pedagoški, ali ne budimo formalisti. Cilj opravdava sredstvo, zar ne? Jer, zamislite ako vam uspije, ako vaše dijete posle susreta sa snajperom i bornim kolima postane poslušno, pa vi ste srećni roditelj. Ne samo da zbog toga što ćete lakše vaspitavati svog naslednika, već zbog toga što možete biti sigurni da će vaše dijete i kad odraste biti poslušan i miran građanin koji izbjegava proteste i slična mjeste gdje na krovovima stanuju snajperisti i uličare borna kola. Budite sigurni i u to da je neki ministar za crnogorske snajpere upravo mislio na to da vam pomogne, mislio je na obrazovanje i vaspitanje vaše djece. Snajperi su tu radi onih što rastu i što u odrastanju treba da nauče da se neposlušnost kažnjava snajperom. Međutim, postoji kategorija djece koja ne bi mogla biti obuhvaćena ovom vaspitnom mjerom. To su upravo djeca čovjeka koji nišani sa skupštine, a vjerovatno i djeca njegovog kolege oklopljenog u bornim kolima. Oni, valjda, ne mogu da kažu:
„Sine, jedi, da te ne upucamo moje kolege i ja!“
Oni svojoj djeci moraju pričati priče o nekom Đuru s oraha koliko god to bilo neuspješno. Možda je to za djecu bolje, ali postavlja se pitanje šta će biti sa tom djecom kad odrastu bez te tako bitne komponente u vaspitanju. Šta će biti s njima kad ih u cvijetu života neko dobro vaspitan i obrazovan upita:
„Da li je vaš tata držao snajper uperen u neposlušnu djecu Crne Gore?“
Šta će odgovoriti? Ako slažu ili prećute odgovor znači da se stide i da u stidu žive. A ako kažu istinu stidjeće se još više, toliko da će mrzjeti i roditelje i sebe. Upravo o njima treba danas najviše misliti, jer su to, kao i sva djeca, divna Božija stvorenja, koja ne zaslužuju da ih tako mlade unaprijed ponizimo i postidimo. Ne bi smjeli to da zaborave svi oni što danas drže snajpere, mitraljeze i ostale duge i kratke cijevi. Zbilja, nek se zapitaju u koga su to oni uperili? Da im kažem odgovor; danas u tuđu, a sjutra u svoju djecu! Proći će protesti i ideologije. Koliko god to nekome tragično zvučalo proći će i DPS i SDP. U stvari, oni su već prošlost. Ovaj avetluk u kome danas vladaju samo je neizbježna posledica njihove beskrupulozne vladavine i primitivne svijesti koju su nam ostavili kao tekovinu i vrijednost njihovog sramnog djelovanja. Njihovo vrijeme će služiti za porugu svijetu, a odreći će ga se prvo oni koji su ga najvatrenije branili i zastupali. Posle vremena laže i paralaže dolazi vrijeme pranja ruku, posipanja pepelom. Vrijeme odricanja od izgovorenih laži i skidanja odgovornosti za nedjela. Neće proći dugo, gledaćemo kako na sliku voljenog vođe (neki su ga zvali i ocem nacije) pljuju oni koji su mu klicali i koji su za račun njegovih izbornih pobjeda kupovali lične karte i krali glasačke listiće. Tako je to u životu. Ljudi iz vlasti očigledno nijesu mnogo brižili o tome kakav glas će ostaviti svojoj djeci u nasleđe, ali dok god čovjek diše ima šanse da učini nešto dobro za one koji dolaze za njim. Zato još ima vremena da naši snajperisti i teški oklopnici shvate da im nije na korist da siju strah i izigravaju režimske babaroge. Ne zaboravite, dragi naši snajperisti, i posle nas treba neko da živi i da podiže djecu. Ne zaboravite da ćete i vi imati unuke. Po čemu će vas ti unuci pomenuti zavisi od onoga što danas radite. Zar ne biste voljeli da vas pomenu po dobru kao što ja pomenuh moju dobru i plemenitu babu, Bog joj dao rajsko naselje.
Ja to­li­ko, a vi sa­mo spu­sti­te ci­je­vi.