Piše: Stefan Đukić
Trećeg oktobra NATO avioni su bombama zasuli bolnicu u Kunduzu u Avganistanu. Bombardovanje je, prema izjavama očevidaca, trajalo najmanje pola sata. Pomenuta bolnica je pod kontrolom međunarodne organizacije “Ljekari bez granica”. Iako je NATO avantura u Avganistanu počela 2001. vidimo da i danas, 14 godina poslije, talibani i dalje postoje, a civili ginu pod savezničkim bombama. U momentu pisanja ovog teksta pobrojano je 20 žrtava (svi civili, među kojima i troje djece), 30 ljudi je ozbiljno povrijeđeno, a mnogo više pacijenata i osoblja se zasad vode kao nestali. Treba istaći da su ‘’Ljekari bez granica’’ blagovremeno svim zaraćenim stranama dostavili GPS podatke o bolnici, te da je moralo biti jasno da se radi o civilnom, humanitarnom objektu. I pored toga, najnaprednije naoružanje Alijanse poslalo je nove civile u preranu smrt, a stanovnike Kunduza ostavilo bez jedne od rijetkih bolnica.
Protivnicima NATO integracija u Crnoj Gori se često spočitava da zloupotrebljavaju Murino i bol njegovih stanovnika. Zato bih želio da u ovom tekstu na pet minuta zaboravimo na Murino, kao da se nikad nije desilo. Možemo zato da pogledamo fotografije zgarišta u Kunduzu, i upitamo se šta članstvo u vojnom savezu znači? Iako tamo ne bi bili naši vojnici za komandama aviona, i pogotovo naše vojno osoblje ne bi učestvovalo u planiranju operacija, opet se mora priznati odgovornost svih članica za svaki zločin koji se tokom njenih operacija izvrši. Iako mnoge vlade u Drugom svjetskom ratu na svojoj teritoriji nisu imale koncentracione logore, niti su vršile čistke, one su i dan danas žigosane terminom kolaboracionisti, bilo da se radi o francuskoj vladi u Višiju, o norveškom Kvislingu ili o Milanu Nediću. Biti saveznik, biti član neke vojne alijanse povlači sa sobom moralne reperkusije po kojim svaki zločin pripada svim članicama, bilo da su direktno ili indirektno uključene. Tako da će i građani Crne Gore, u slučaju članstva, možda prvi put u svojoj istoriji, postati saučesnici agresija, bombardovanja, širenja imperijalnih interesa prije svega SAD-a, i naravno biti jedni od potpisnika sramnih izjava o “kolateralnoj šteti”.
Zaboravimo Murino i pomislimo na sekund da je uništenje bolnice u Kunduzu nesrećan slučaj. Šta ćemo onda s ubistvom 12 svatova blizu grada Rada u Jemenu 12 decembra 2013. godine, kada su američki dronovi pogodili svadbenu kolonu koja je išla po mladu? Šta ćemo sa bombardovanjem svatova u Deh Bali u Avganistanu jula 2008. godine, kada je stralao 47 civila, uglavnom žena i djece koji su pratili mladu na svadbu? Treba pomenuti i svadbu u Veh Bagtu novembra 2008. godine, kada su dronovi pogodili svadbu usred ceremonije, usmrtivši 63 ljudi, od kojih je 37 žena i djece. Da ne bude da govorim samo o svadbama, tu je i bombardovanje gradića Majer u Libiji avgusta 2011. godine, gdje je stradalo makar 30 civila. Ova lista može ići unedogled, pritom govoreći samo o NATO intervencijama, ako bi govorili o vojnim avanturama članica onda broj stradalih civila sigurno premašuje stanovništvo čitave Crne Gore (pomenimo samo masakr u vijetnamskom selu Mi Lai gdje su američki vojnici masakrirali 504 civila). Treba takođe imati u vidu da NATO posjeduje najmodernije naoružanje, da ima podršku najpreciznijih satelita, snimaka i da je vjerovatno bilo moguće da se svaki od ovih zločina izbjegne.
Zato treba reći da Murino nije slučajnost, nego pravilo za svaku NATO intervenciju u kojoj civili, obični ljudi kao vi i ja, stradaju zbog sprovođenja interesa onih kojima je cilj da prodaja oružja ne opadne, a da cijena barela nafte bude na željenoj razini za taj period. Znajte da se članstvo u NATO savezu plaća tako da će makar jedan cent vašeg novca biti upotrijebljen da se finansira bombardovanje bolnica, svadbi, stambenih zgrada...
Članstvo u vojnom savezu ne znači više turista ili investitora što statistički podaci jasno ukazuju (priliv direktnih stranih investicija u Hrvatskoj je višestruko opao od 2009. godine i članstva u NATO)... Članstvo u vojnom savezu, naročito kada si mala država kao što smo mi, znači saučesništvo u bombardovanjima, ubistvima, sprovođenju interesa koji su hiljadama kilometara udaljeni od Podgorice, Bara, Nikšića i drugih crnogorskih gradova.
(Autor je član Pokreta za
neutralnost Crne Gore)