„Milo, lopove, Milo, lopove…“, orilo se opet ovih dana podgoričkim ulicama, podsjećajući one koji duže pamte na vrijeme kad je sve počelo i kada je označen sunovrat Crne Gore po svim pokazateljima, a ponajprije moralnim. Taj slogan već skoro dvadeset godina nezaobilazan je dio dekora opozicionih okupljanja i protesta građana koji, kako ličnim tako i kolektivnim instinktom, osjećaju da ih je premijer, koji je alfa i omega svih unutrašnjih, spoljnopolitičkih i ekonomsko – socijalnih dešavanja savremene Crne Gore, uskratio za mnogo toga i da je personifikacija svih njihovih noćnih i dnevnih mora. Milo je, tako, targetiran kao glavni krivac za izgubljena radna mjesta, za razorene porodice, za glad i elementarno siromaštvo, za gušenje građanskih i ličnih sloboda… A više od svega, ovaj uzvik ne toliko karakterizacije koliko neizrecivog gnjeva, izraz je nepogrešivog osjećaja naroda da su mu Milo i Milovi, pored svega ostalog, ukrali dušu i da tim ukradenim (i Gogoljevim mrtvim) dušama, kao vampir koji sisajući krv svojih podanika traju svoju smrtonosnu besmrtnost, održavaju sebe i svoj establišment na vlasti.
„Milo, lopove, Milo, lopove…“, dakle, nije samo politička parola uperena protiv čovjeka koji je apoteoza koja definiše Crnu Goru i sve u njoj već i vid unutrašnjeg otpora nastojanju da se redefeniše istorijski, kulturni, nacionalni i civilizacijski trag kojim smo, kao narod i kao država, išli i trajali vjekovima. Uz taj uzvik počinjala su i njime su se završavala sva opoziciona okupljanja, bez obzira na to ko ih je organizovao i predvodio. Taj uzvik i ta parola bili su linija razdvajanja koja je, oštra kako u definiciji tako i u tonu, poput žileta razgraničavala krivce od nevinih, poštene od lopova, dželate od žrtava, grešnike od pravednika. Za tom parolom, kao za zastavom, stupale su kolone onih koji se nijesu mirili s Milovom sadašnjicom i njegovom vizijom puta u sjutrašnjicu. Ona je bila identifikaciona kartica nepripadanja Milovima i pripadanja opozicionarima, ma kako se oni zvali.
A ako je neko, u viđenju ogromnog broja građana, označen lopovom, makar to bilo i u prenesenom, širem poimanju značenja toga pojma, onda se time istovremeno ovima s druge strane slala jasna poruka da se s lopovom i lopovima ne mogu tikve saditi. Jer, taj isti narod, izvikivač parole, kaže „s kim si, onakav si“! Znajući sve to, vođe dijela onog naroda „što se ne šće u lance vezati“ do jednog su se kleli da sa Milom nikada i ni u čemu neće biti i da im se ni čorbe ne mogu pomiješati i narod je vjerovao u njihove skoro svetačke oreole, u njihovo političko i svako drugo poštenje, okupljao se uz njih i oko njih, protestovao, glasao, bivao pokraden, a opet vjerovao da će sledeći put biti bolje i da će njihovi biti mudriji, i tako skoro četvrt vijeka.
I zato je pitanje svih pitanja ovog političkog trenutka Crne Gore otkud sada „sveci marširaju“ u istom stroju s ‘’Milom lopovom’’? Otkud, već koliko sjutra, u istoj vladi s Milom na čelu jedan Milić, sa i bez NATO referenduma, koji je baš tome Milu i njegovoj vladi spočitavao i spočitao, u novinama, na televiziji i posebno u skupštini, lopovluke i marifetluke u iznosima od kojih se u glavi vrti?
Šta tamo traži jedan Lekić koji je, nakon što ga je DF vaskrsao i učinio liderom, na Milovu adresu, ličnu i političku, istovario toliko smeća da ga ni sva operativa Gradske čistoće tri dana ne bi pokupila? I još ga je i naTV megdan zvao, da mu, javno i u facu, kaže još mnogo i nebrojeno toga. Otkud tamo URA - jurišnik Žarko Rakčević koga su, nakon što su ga ispudili iz politike, deceniju finansijski davili kao zmija žabu i otimali mu gdje su i šta su stigli? Šta će sada tamo Ranko Krivokapić kada je, nakon što ga je Milo politički iznogirao iz koalicije, zapalivši mu pritom i nekoliko žestokih šamara u vidu Vujice Lazovića i Ivana Brajovića, tom istom Milu usred Skupštine i pred kamerama rekao svega i svačega, a nimalo lijepoga i označio ga lopovom, političkim i onim drugim? Kako će Milu do koljena čučati jedan Darko Pajović nakon što je na sva zvona trubio kako je baš on (a nije) objelodanio i „snimio“ Milove krađe i prekrađe ljudskih duša pretočenih u glasove? I razni drugi, mali i malo manji, u crvenim i narandža kravatama, kojima su potrebne povisoke hoklice kako bi svoje opozicione barjačiće podigli što visočije. Je li vlast, makar do prvih izbora, baš toliko slatka i opijajuća da se, zarad nje, može bez zadrške pod Milov kišobran, bez obzira na onaj slogan s početka ovoga teksta?
Lopov(i) i sveci - jedno sa drugim nikako ne ide, makar ne mjereno normalnim, narodskim i ljudskim mjerilima. Pa, ili Milo nije toliki lopov, pa ga narod lažno optužuje, ili ovi s druge strane i nijesu toliki sveci, pa im narod bez žiranata vjeruje. U svakom slučaju, nema toga izgovora, političke mimikrije i zaklinjanja u više (državne) interese kojima se može pravdati njihovo zajedničko marširanje. Ali, narod se, hvala Bogu, već dobrano izvještio i nagledao se snjegova na kojima su ovdašnje političke i druge zvjerke ostavile i pokazale sijaset tragova. Pa, niti bez razloga skandira onu parolu, niti će dovijeka biti opčinjen svetačkim oreolima svojih predvodnika. Već na narednim izborima bi im se moglo dogoditi da puknu kao baloni poslije karnevala. E, da, kad smo već kod karnevala, ima ih ovih dana po Primorju do mile volje pa bi tekućim pregovorima lopova i svetaca možda ta destinacija više odgovarala.
PIŠE: Emilo labudović