Piše: Vladislav Dajković
Jako je teško staviti na papir sve te godine uspjeha, moći, poraza, prolivenih suza, nerijetko i - krvi. Roman od 1.000 stranica bi bio nedovoljan da napišem šta sam sve proživio gledajući te kako se, iz dana u dan pretvaraš od prosječnog ambicioznog studenta lošeg prosjeka u gospodara života i smrti.
Kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. To je bilo vraški dobro vrijeme. Ti i ja, mladi, puni života. Zahvaljujući komunističkom uređenju, novac nam nikad nije predstavljao problem. Žurke, putovanja, djevojke. Čovječe, sjećaš se one plavuše za kojom si bio lud? Ma, sjetićeš se već. Upisali smo isti fakultet. Tada smo jedan drugom obećali da se nikad, nikad, ni pod kojim okolnostima nećemo razdvojiti. Znam da se sjećaš toga. Ja se sjećam da smo te noći pili ko zna koju rakiju po redu u hotelu ‘’Crna Gora’’. Sjećam se da smo se naredne večeri potukli s onim mangupima iz Mojkovca što su zadirkivali konobaricu. A sjećaš li se kad smo ukrali onu ‘’fiću’’ onda, čisto iz dosade, i vratili je nakon par krugova? Bože, koliko uspomena.
Na nagovor tvog oca, učlanjujemo se u komunističku omladinu. Zahvaljujući njegovim dobrim vezama, munjevito se probijamo. Gledajući Titovu uramljenu sliku, često smo se zafrkavali da smo budući ministri i maštali o dobrim kolima i o još boljim ženama. Za svega par mjeseci se pročulo za tebe. ‘’Ko je onaj visoki mršavi mladić? Opasan je.’’ govorila je okolina. Tvoji javni nastupi na fakultetu su ostavljali snažan utisak. Bio si drčan, elokventan, precizan, plus ono najvažnije – bio si mlad. Nakon jednog od tvojih govora, profesor ekonomije ti je rekao da i nisi baš talentovan za ekonomiju, ali jesi za govorništvo. Ako se ne varam, rekao ti je da slušaoce siječeš riječima kao britvom. I, eto, do danas ti je ostao taj nadimak. Premijer britva. Zavidio sam ti.
Godina 1988. Dolaziš na sastanak lidera studenata s idejom koja nas je zaledila. Zamalo te nismo izbacili iz sale zbog predloga. Sjećaš se koji je to predlog bio? Meni i danas odzvanja ona tišina u ušima nakon što si nam rekao da planiraš da svrgneš rukovodstvo i preuzmeš vlast u partiji. Ipak, tvrdim da u tom trenutku niko, ni na jedan jedini sekund, nije posumnjao u tebe. Znali smo da ako ko može to da uradi, uradićeš ti. Hladan kao špricer, nisi se libio ničega. Pa ni da zabiješ ‘’nož u leđa’’ dojučerašnjim drugovima. Pravio sam se da ne vidim to. Ćutao sam. Pravdao sam te da je to za njihovo dobro.
Došli smo na vlast. Mladi, lijepi i pametni. I zaista, bili smo sve to. Mislili smo da je cijeli svijet naš. Kada si postao premijer, na proslavi iste noći si mi, ohrabren ‘’čivasom’’, rekao: ‘’Ja ne znam da budem premijer, strah me je’’. Hrabrio sam te i ubijeđivao da si odabran od Boga, a i od naroda Crne Gore, koji ti vjeruje. Nije ti trebalo dugo da se privikneš. Često si isticao svoju važnost dobrim, gotovo prijateljskim odnosom sa Miloševićem. Pričao si da je tvoja sreća što je on tu, jer bez njega ne bi bilo ni tebe. Ako se ne varam, jedno vrijeme si ga nazivao i svojim političkim ocem, laskajući.
Jedna za drugom, godine su odmicale. Mijenjao si se - na bolje ili gore - ni sam nisam znao. Pratio sam te u stopu. Bio si moj Bog. Uživao sam gledajući kako ponižavaš političke protivnike i radovao se tome kao da su moji uspjesi bili u pitanju. Polako je došla i ta, sad već istorijska, 1997. godina. Lično sam išao od kuće do kuće članova predsjedništva naše partije i ubjeđivao ih da te podrže. Kajem se zbog metoda koje smo koristili. Bog nek mi oprosti. Ipak, pobijedili smo. Morali smo te sačuvati po svaku cijenu. Ti si bio naš miljenik. Život se nastavio.
Radio si žestoko, svakodnevno si se grčevito borio da se održiš na vlasti. Ništa nisi prepuštao slučaju. Ali, znao si da se žestoko i provedeš. Nisi propuštao izlaske vikendom. Jahte, Sveti Stefan, najskuplje cigare, srbijanske pjevačice. Auh, znali smo da uživamo. Izlaske ne propuštaš ni sada. Prijaju ti pogledi divljenja kad uđeš u diskoteku. Toga se nikad nećeš zasititi.
Šverc cigara. Ako sam se od nekih riječi ježio – onda su to bile ove dvije. Kajao si se što si ušao u sve to, znao si da stavljaš omču oko vrata. Ipak, znao si da u suprotnom ne bi opstao. Avioni su slijetali svake večeri. Milioni maraka zajedno s njima. Trudio si se da ih uvedeš u legalne tokove, potajno znajući da je to nemoguće. I bilo je nemoguće. To te pratilo tad, pratiće te dok si živ. To i sam znaš. Ja sam se bavio najprljavijim poslovima: preraspodjelom novca, prijemom/pošiljkom, ućutkavanjem svih koji su se trudili da nas razotkriju. Ne pitaj me kako sam ih ućutkivao. Bog jeste dobar, ali ne vjerujem da će mi to oprostiti.
Cigare su nestale u dimu, život se nastavio. Bombardovanje, Miloševićev odlazak sa scene, referendum i tvoj ulazak u treću deceniju vladavine. Ideju nezavisnosti si ukrao, tu makar sumnje nije bilo. Naočigled svih, ukrao si predsjedničku pobjedu 2012. od drugog kandidata i u ruke je gurnuo Vujanoviću. Gurnuo si njega niz liticu, u svojim očima. Okolina se čudila kako mijenjaš stavove i uvjerenja preko noći: od čovjeka koji je deportovao Bošnjake van granica Crne Gore gdje im se gubi svaki trag, preko čovjeka koji je slao mahom mlade Crnogorce na Dubrovnik (u smrt), pa do velikosrpskog nacionaliste. Okolina se čudila. Ja ne. Znao sam svaku tvoju poru, znao kako dišeš. Počeo sam da te se plašim. To više nisi bio ti. Tvoj osmijeh više nije bio opušten. Grčio se. Dok smo pričali, gledao si kroz mene. Čovječe, kroz mene! Podsjećao sam te ko sam i šta smo prošli do tada. Više ti nisam bio prijatelj – postao sam hodajuća prijetnja po tebe. Sklonio si me. Pokušavao sam preko znanih i neznanih da ti priđem. Neuspješno.
Tvoji novi prijatelji, lažni medijski savjetnici i biznismeni kriminalci trovali su te pričama. Govorili su kako puno znam, da ću kad- tad ‘’propjevati’’. Govorili su da sam prijetnja, ne po tebe, već po državu. Poklekao si. Znam da nisi htio, a vjerujem da nisi ni smio drugačije postupiti. Jedva dočekavši, sve su mi uzeli. Porodica me je napustila. Ostao sam na ulici. Kraj je bio toliko opipljiv, da sam ga mogao gotovo zagrliti rukama. Bio sam ljut, bijesan. Psovao sam i sebe i tebe, udarao sam se šakama u glavu. Nasamario si me. Nisi me razlikovao od svih ostalih. Vjerovao sam ti. Bio sam ti vjeran kao pas. Svi naši ljudi, svi oni koji glasaju za tebe su prevareni. Zašto? Oni su uvijek dobijali bijedne mrvice sa stola, dok je manjina oko tebe dobijala milione, vile i tendere. Doživjeće i oni moju sudbinu ako nastave da te podržavaju. Okrenućeš se i protiv njih, kao što si se okrenuo protiv mene.
Eto, valjda je došao kraj. Kajem se što sam bio zaslijepljen tobom. Znam da nisam jedini. Kajem se što sam bio kukavica. Što sam ćutao. Valjda sam sve ovo i zaslužio. U stvari, siguran sam da jesam.
Kajem se što sam slijepo čuvajući tebe – izgubio sebe.