Autor: Bojan Gavrilović
Lanac događaja koji je pokrenuo ljude u bijeg od Asadovih burad bombi, američkih, ruskih, turskih, saudijskih i ko zna čijih “pametnih” projektila i noža islamista – približava se fatalnom kraju. Taj kraj se može shvatiti bukvalno, tj. kao fizička barijera postavljena na periferiji Evrope. Izgleda da je balkanskim zemljama (opet) namijenjeno da posluže kao sanitarni kordon, koji treba da spriječi “čudne” žene, muškarce i djecu da svojim prisustvom ometaju ritual ispijanja čaja u pet ili konzumiranja saher torte uz zvuke ‘’Ode radosti’’.
U svakom slučaju, jasno je da je odlučeno da nekontrolisani dolazak izbjeglica u zapadnu Evropu tzv. balkanskom rutom mora biti zaustavljen, ili makar značajno usporen po svaku cijenu. Makedoniju tu treba posmatrati prije kao podizvođača radova nego kao samostalnog činioca koji djeluje u sopstvenom interesu. Bilo kako bilo, iako je relativno jednostavno zatvoriti granice, osnovno pitanje je šta činiti sa hiljadama prozeblih, iscrpljenih i napaćenih ljudi zaglavljenih u blatu između dvije države? Drugim riječima, koje mjere, pored zatvaranja granica, treba preduzeti kako bi se riješila izbjeglička kriza?
Plan koji prije svih zagovara Njemačka sastoji se od tri stuba: uvođenje obaveznih kvota za prihvat izbjeglica na nivou EU, saradnja sa Turskom i napori usmjereni na okončanje sukoba u Siriji. Ovaj plan je najsmisleniji, ali nažalost neostvariv. Naime, veliki broj zemalja odlučno odbija uvođenje kvota i u najboljem slučaju pristaje da primi zanemarljiv broj izbjeglica. Tako je, na primjer, uprkos sporazumu o raspodjeli 65.000 izbjeglica iz Grčke, postignutom 2015., dosad preseljeno samo 325 ljudi. Francuska i Velika Britanija odlučno odbijaju da prime više od nekoliko desetina hiljada izbjeglica godišnje. Stav zemalja tzv. Višegradske grupe (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) još je rigidniji. Tako je Poljska, država od 40 miliona ljudi, pristala da primi 400 izbjeglica u 2016. godini, dok su u Slovačkoj sve političke stranke saglasne u tome da ne žele da prime nikog. Iako prava alternativa ovom planu zapravo ne postoji, najčešće se ističu dva predloga. Na jednom kraju možemo čuti predstavnike desničarskih partija, pa čak i državnike zemalja Višegradske grupe koji bi tražioce azila muškog pola najradije silom vraćali u zone ratnih dejstava kako bi tamo svoje kosti ugradili u temelje budućih demokratskih i prosperitetnih država. Ovaj sraman predlog je direktno suprotan međunarodnom pravu i ne zaslužuje bilo kakav komentar. Drugi plan, koji na prvi pogled djeluje uvjerljivije, zasniva se na pretpostavci da su države kroz koje izbjeglice prolaze zapravo sigurne treće zemlje, koje ih neće vratiti tamo gdje im je život u opasnosti. Prema tom planu, izbjeglice treba potisnuti prije svega u Tursku, ali i u Grčku, Makedoniju, Srbiju itd. Budući da je jasno da ove države nisu u stanju da prime milione izbjeglica, zagovornici ovog pristupa naglašavaju da EU ne treba da štedi sredstva za izgradnju i održavanje velikih kampova u kojima bi se izbjeglicama osigurala pristojna egzistencija, dok se ne stvore uslovi za njihov povratak u zemlje porijekla.
Prije nego što se pozabavimo ovim predlogom, korisno je podsjetiti da priznavanje statusa izbjeglice, pored puke zaštite od progona, takođe ima za cilj da tim ljudima omogući da vode samostalan život. Naime, pristup Ženevske konvencije statusu izbjeglica iz 1951, suprotno praksi nakon II svjetskog rata kada je većina raseljenih bila zbrinuta od strane međunarodnih agencija, zasnovan je na integraciji izbjeglica u države prijema. Drugim riječima, osnovna ideja je da ljudima kojima je pružena zaštita od progona treba omogućiti da radom u državi domaćinu izdržavaju sebe i svoje porodice.
Prednost ovog pristupa je dvojaka: prvo, izbjeglim ljudima bi se vratilo samopoštovanje i dostojanstvo, drugo, ekonomski teret bio bi skinut sa država prijema koje bi, štaviše, imale koristi od ekonomski aktivnih izbjeglica. Prema tome, jasno je da je ideja izgradnje mega izbjegličkih kampova u kojima bi se uz pomoć evropskog novca zbrinuli milioni očajnih ljudi, makar u pristojnim uslovima, što je malo vjerovatno, nesaglasna sa pristupom Ženevske konvencije nastale prije 65 godina. Još važnije, ovakav tretman izbjeglica je u dužem periodu suprotan ljudskom dostojanstvu, jer ih čini neprekidno zavisnima od nečije milostinje.S druge strane, integrisati nekoliko miliona izbjeglica u jednu državu, čak i da je stabilnija, razvijenija i manje autoritarna od Turske – vjerovatno je nemoguće. Svako iole informisan o situaciji u Turskoj zna da tražioci azila iz azijskih ili afričkih država, usled geografske rezerve prema Ženevskoj konvenciji, u toj zemlji zapravo ne mogu da dobiju izbjeglički status. Njihov položaj u Turskoj svodi se na čisto trpljenje bez pristupa tržištu rada, školama itd. Tako se, na primjer, čitavoj generaciji sirijske djece, njih 400.000, koja boravi u Turskoj uskraćuje obrazovanje. Iako je vlada Turske početkom 2016. omogućila ljudima iz Sirije da formalno zasnuju radni odnos, teško je očekivati da će to promijeniti situaciju na terenu, tj. njihovu eksploataciju kroz nedovoljno plaćene fizičke poslove. Oni koji ističu Tursku kao logično i jedino moguće pribježište treba da razmisle da li bi pristali da budu zaštićeni u zemlji u kojoj su njihova djeca osuđena da budu analfabete, a oni građani drugog reda?Treba raskrinkati još jednu veliku zabludu u vezi sa izbjeglicama. Naime, njima se spočitava da ne žele da se stave pod zaštitu siromašnijih država, već kao odredište biraju razvijene države zapadne Evrope. Prvo treba reći da veliki broj njih u ovim državama ima članove porodice, rodbinu ili prijatelje te je logično da žele da se spoje s njima. Drugo, ne postoji niti jedno pravilo u međunarodnom izbjegličkom pravu koje ograničava izbor države u kojoj neko može podnijeti zahtjev za azil. Pravila o azilu na nivou EU, tzv. dablinska regulativa ne sprečava izbjeglice da traže azil gdje god to žele, već nastoje da ih raspodijele unutar EU uspostavljanjem nesrećno izabranog kriterijuma prve zemlje ulaska. Jasno je da osoba koja već boravi ili avionom doputuje u određenu zemlju ima pravo da u njoj traži i uživa pravo na azil. Treće, ovim ljudima teško možemo zamjeriti to što namjeravaju da se nastane u zemlji u kojoj imaju veće mogućnosti za samostalno izdržavanje. Zašto je veliki broj izbjeglica sa prostora bivše Jugoslavije tražio i dobio azil u Njemačkoj, Danskoj i drugim zemljama zapadne Evrope, kada su im bile bliže i pristupačnije zemlje poput Slovenije, Mađarske ili Bugarske? Konačno, može se pretpostaviti da makar Kurdima u Turskoj prijeti ako ne otvoreni progon, onda bar sistemska diskriminacija koja je osnov za dobijanje azila.
Prema tome, raspodjela izbjeglica među državama EU nije najbolje ili najgore, već jedino moguće rješenje. Alternativa je humanitarna katastrofa na nekoj granici koja će mnoge koštati života. Ironija je da novina u ovakvom razvoju događaja zapravo ne bi bila smrt izbjeglica, jer se samo tokom par mjeseci tekuće godine čak 410 ljudi utopilo u Sredozemnom moru – već živi prenos, svojevrsni rijaliti njihovog stradanja. Pilot-epizode tog rijalitija već gledamo.
Peščanik.net