Piše: Milan Mišić
Vrag je, što se kaže, odnio šalu. Donald Tramp je toliko uznapredovao u utakmici za nominaciju Republikanske partije da će, po svemu sudeći, postati predsjednički kandidat. I umjesto da njegovi to uvaže kao realnost, dešava se suprotno: na sve načine pokušavaju da ga zaustave. U pomoć je pozvan i učesnik predsjedničke trke iz 2012. Mit Romni, koji je održao govor u kojem je Trampa proglasio nepodobnim za predsjednika i nazvao ga prevarantom. Ali, malo ko je uvjeren da će to biti od pomoći. Tramp, naime, na uvrede – a sličnim komplimentima častili su ga i partijski rivali – odgovara još većim uvredama i nastavlja da krši svako pravilo političke korektnosti. Mogućnost da on u novembru zaista postane predsjednik SAD nije više samo teoretska, od čega se diže kosa na glavi ne samo establišmentu njegove partije i svim razumnim Amerikancima, nego i cijelom svijetu, gdje Trampovo vođstvo u ovoj fazi predsjedničkih kvalifikacija izaziva konsternaciju.
Od male je utjehe što mnogi u njemu vide samo političkog klovna: taj klovn je na putu da postane najopasniji predsjednički kandidat u istoriji. Koja, uzgred, nudi mnoge primjere o tome kako je opasno potcjenjivati ”političke klovnove”.
Za političku ludu smatran je svojevremeno i Musolini, pa se zna šta je postao i kakvu je pustoš napravio. A iz arhiva je prije neki dan izvučen i prvi izvještaj dopisnika ”Njujork tajmsa” iz Njemačke, objavljen u novembru 1922, koji prenosi procjene tamošnjih sagovornika kako je antisemitizam Adolfa Hitlera samo mamac da bi stekao mase sledbenika. Podsjetimo se – rezultat toga je bio Holokaust.
Na sličan način se ocjenjuju i Trampove tirade protiv ilegalnih imigranta iz Meksika i muslimana – samo kao retorika i populizam, a da će on, domogne li se Bijele kuće, postati razuman.
Može da bude, ali ne mora da znači. Čak i ako ne pređe sa riječi na djela – njegova retorika je sama po sebi već opasno činjenje. Političke predstave, uostalom, nikad nisu bezazlene i uvijek slijedi naknadno kajanje zato što su doživljavane samo kao predstave.
Ne mora Tramp da se pretvori ni u Musolinija, ni u Hitlera. Da bi napravio veliku štetu, dovoljno je da postane američki Berluskoni. Sjećate se, i italijanski tajkun je u početku doživljavan kao politički pajac, ali je ipak uspio da premijer Italije bude punih devet godina, obilježenih skandalima i destrukcijom institucija.
Slaba je utjeha i konstatacija da ”svako ima svog Trampa”: da američka verzija ima mnogo pandana u Evropi, od Mari Lepen u Francuskoj, do Viktora Orbana u Mađarskoj (u Srbiji Tramp mnoge podsjeća na rane radove Vojislava Šešelja). Nekih sličnosti možda ima, ali nijedna od ličnosti iz te kategorije nije imala šanse da postane lider najmoćnije ekonomske i vojne sile.Kako se moglo dogoditi da Amerika od Obame stigne do Trampa? Ima za to mnogo objašnjenja, čija je suština u tome da je teren za njegovu pojavu dugo pripreman. Kako u Republikanskoj partiji, tako i u SAD.Američki konzervativci su, naime, već dugo na koloseku koji vodi ka nedođiji. U njihovoj partiji, naročito otkako je predsjednik postao Barak Obama, prvi crnac kome je to uspjelo, dominiraju desni fundamentalisti koji se nisu pomirili ni sa tim da je Obama zaista rođen u Americi, da nije musliman i da nije sve vrijeme radio da u zemlju ”uvede socijalizam”.Republikanci su tako čak 40 puta u Kongresu glasali da obesnaže najveće socijalno dostignuće Obaminog predsjednikovanja: zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju koji nije ni blizu univerzalne zdravstvene zaštite koju imaju sve civilizovane zemlje.
Iako je Amerika pod Obamom brzo izašla iz ekonomske krize sa kojom je ušao u Bijelu kuću, američki rast danas je veći nego u drugim razvijenim zemljama, dok je nezaposlenost samo pet odsto, što je praktični minimum, tamo je danas dosta gnevnih, onih koji su, zahvaljujući sistemu u kojoj najveći dio ekonomskog kolača stiže na trpeze jedan odsto najbogatijih, ”isključeni iz prosperiteta” i koji za to okrivljuju imigrante iz Meksika, a za opštu paranoju od terorizma sve muslimane.
Tramp je, moglo se ovih dana pročitati na više mjesta, ”Frankenštajn koga su napravili republikanci” (pa se pokajali). Tramp je, međutim, i indikator da je ”nešto trulo u državi američkoj”, jer ne kaže se uzalud da se ”po lideru prepoznaje nacija”.
Da li će biti zaustavljen? Vjerovatno. Valja se ovim povodom prisjetiti Čerčila, koji je svojevremeno konstatovao kako se ”može računati da će Amerikanci učiniti pravu stvar tek pošto isprobaju sve druge opcije”.
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „Politike’’)