Kao dugogodišnji zdravstveni radnik, medicinska sestra, dugogodišnji sindikalac, kao čovjek, tu sam da kritikujem, da opravdam, da posavjetujem visokoobrazovane.
Čekajući reakciju zdravstvenih radnika prije nego što je usvojen Zakon o zaradama u Skupštini, ostala sam zatečena njihovim ćutanjem, pogotovo ćutanjem sindikata, ljekara, medicinskih sestara, tehničara. Da li je moguće da su zdravstveni radnici dozvolili da ovo prođe mimo njih i da se ne oglase?
Pogubili su se zdravstveni radnici da li namjerno ili nesvjesno, ne znam. U trci preživljavanja zaboravili su da su ljudi koji su nekada bili na prvom mjestu kao najhumanija, najcjenjenija i najpoštovanija profesija.
Humanost je ostala. Poštovanje je davna prošlost.
Davno su svi u državi zaboravili taj humani poziv. Davno je država zaboravila šta znače riječi ''doktor'', ''medicinska sestra''. Zaboravila je država da cijeni život. Zaboravila je ko su ljudi koji održavaju taj život. Zaboravili su građani Crne Gore ko ih drži u životu. No, ne čudi što su svi na njih zaboravili kad su oni sami zaboravili na sebe.
U junu 2008. godine, kada je bio štrajk u KBC-u, rekla sam: ''Zdravstveni radnici su dotakli dno, a Madona je ostala na vrhu! Koliko para za koncert Madone, a kolika borba za bijedno povećanje plata zdravstvenim radnicima''?
Kako tada, tako i danas. Kritike i samo kritike na račun zdravstvenih radnika. Opravdane opravdavam. Neopravdane osuđujem.
Da li se neko nekad zapita kako žive ljudi koji su svoj život i živote svojih najmilijih stavili na raspolaganje građanima Crne Gore, 24 sata? Da li su zdravstveni radnici zaboravili sebe, provodeći dane i noći u zdravstvenim ustanovama, odvojeni od svojih porodica da bi druge spasavali, propuštajući sitne radosti svojih najbližih, a priređujući ogromne radosti nepoznatim ljudima?!
I poslije 30 godina rada na onkologiji pamtim ime prvog pacijenta zbog kojeg sam plakala. Ni druge ne zaboravljam, ni ja ni moje kolege. Oni su dio nas, naših porodica. Koliko odricanja da bismo se školovali, da bismo naučili, da bismo mogli da pomognemo, udahnemo novi život? ZAŠTO?
Da bismo primili bijedne plate?! I ne čudim se običnom čovjeku, on je rođen da kritikuje, kao i svi mi na kraju, ali se čudim dojučerašnjim kolegama, a sada ministrima, poslanicima... Gdje je ta nit kada čovjek pređe crtu pa zaboravi da je čovjek, ko je i šta je bio do juče? Da li su ministar i naše dojučerašnje kolege, a danas poslanici zaboravili na plate zdravstvenih radnika stavljajući poslaničke i ministarske zarade u svoje džepove? Da li će se pitati kako sjutra da zatraže pomoć ovim istim ljudima koje su opet ponizili? Koji će im pomoć, uprkos svemu, pružiti s osmijehom. I oni koji su osmijeh izgubili zbog nezadovoljstva isto će pružiti pomoć... I ne zamjerite im. Ko zna da li imaju djetetu za hljeb? Da li se ministar zapita da li radnici rade bez procjene rizika radnog mjesta? Da li se zapita s kolikim otpremninama radnici odlaze u penziju? I rade, rade, i rade! I trpe, i truju se, i opet rade. I treba da trpe kad nemaju snage da kažu: ''DOSTA JE, NE MOŽE VIŠE OVAKO''!
Piše: Željka Savković