Piše: dr Milan Rolović
Dan kada se slavi desetogodišnjica obnavljanja suverenosti Crne Gore, veče koncerata širom države i centralne proslave na Trgu republike. Odabranih 600 zvanica prisustvuje ceremoniji u Podgorici, prethodno prošavši kroz tri bezbjedonosna prstena. Nema mjestra za građane, koji su se prije deset godina na ovaj dan, nalazili na ovom istom trgu. Šta će im? Tada su im završili posao za projekciju koju i dalje sprovode. Neka je odabranima, njihovim porodicama i kumovima vječna Crna Gora.
Te noći se skupilo društvo da se proveseli u našem omiljenom kafeu „Posejdon“. Za šankom nas je sasvim spontano trinaestoro. Mala digresija, vlasnik Posejdona je izvorni liberal iz devedestih. I tada kao i danas na “Posejdonu” se vijori crnogorska zastva za državne praznike, s tom razlikom što je devedesetih, 90% od onih šest stotina zvanica u Podgorici, okretalo glavu od crnogorske zastave i ideje suverenosti. Za lokalni i širi DPS oni su bili „izdajnici“, no vremena su se promijenila pa oni što bijahu „izdajnici“, sada su patriote. E sada, uvjek kada je moj prijatelj liberal bio izdajnik, pisac ovih redova je bio patriota i obrnuto, što nam ne smeta da se lijepo družimo, doduše uvijek raspravljamo bučno. U rečniku DPS-a riječ izdajnik ima vrlo široko tumačenje, a patriotizam i ljubav prema Crnoj Gori su rezervisani samo za njih. Nije baš da je tako!
Veče uobičajeno, razgovori, šale, muzika i po koje piće. Tako ugodnu atmosferu u jednom momentu „kvari“ dvadesetak „kretena“ koji sjede na terasi i skandiraju ime nekog lopova i pjevaju Bajagin song „Pada vlada“. Neko reče da su to mladi PzP-a. Prošla je ponoć nazdravljamo, padaju i čestitke i neizbježno počeli smo da evociramo uspomene na 21.5.2006. godine. Nadao sam se da do toga neće doći, a opet bojao se da hoće. Pitam se koliko se moje društvo za šankom promijenilo od 2006. do danas. Šta bi bilo da noćas ponovo glasamo?
Prvi zdesna za šankom je stari turistički radnik porijeklom iz Nikšića 1:O. Do njega uspješni proizvođač najkvalitetnijih crnogorskih vina 1:1. Slijedi osvajač ženskih srca, pravnik zadužen u firmi za tenderske procedure 1:2. Šarmantna gošća iz Bara, izvorna liberalka. Nisam siguran da ona noćas ima pravo glasa, pa pozivam mog bivšeg šefa izbornog štaba sa predsjedničkih izbora 2014, a sada ministra unutrašnjih poslova Gorana Danilovića, da mi razriješi dilemu. Odgovara mi da može, nije izbrisana iz biračkog spiska, no pošto nije ponijela ličnu kartu, može da provuče „Volijevu“ pika karticu. Prihvatam 1:3. Do gošće sjedi njena drugarica, moja Crmničanka, koja u tom mometu pravi selfi , ne pitam upisujem 1:4. Slijedi supruga već pomenutog turističgog radnika, 2:4, ona je iz Limana, odrasla je gledajući pučinu i more pa znam da dalje i vidi. No i još neki žive u Limanu i gledaju tu istu pučinu- ja dodajem- zaludu. Slijedi moja prva žena, kada sam je upoznao bila je liberalka, no vremenom je revidirala 3:4. Moja malenkost, prva adresa Gornje Brčele, Crmnica, Stara Crna Gora od četiri nahije, Crnogorac. U spisima loklanog politbiroa DPS-a se vodim kao „izdajnik“. Izjednačenje 4:4. Vlasnik salona tehničkih uređaja, uvijek na usluzi radnicama preko puta za odabir muzike i narezivanje, ne izjašnjava se. Njegova supruga, nastavnik u poodmakloj trudnoći, kako i dolikuje Crnogorkama, prati supruga ni ona se ne izjašnjava. Slijedi kapetan Dragan, čovjek koji je obišao sva svjetska mora i luke. Niko ne sumanja, 5:4. Mada je kapetan 24. oktobra prošle godine dao logistiku svom kumu, inače pripadniku vojske Crne Gore. Moj komšija, utegnut kao struna, radi u loklanom vodovodu pa sledstveno tome kad-kad više voli da pije svoje kalorije, nego da ih unosi hranom 6:4. Menadžer kafića, partner Crmničanke sa selfija, iz 1 u 1 daje glas, 6:5. Sjećam se, nije bilo tako davno kada mi je napravio ožiljak iznad desnog oka, pokazujući mi tri prsta da ih bolje vidim. To je to, svih 13 građana je iskoristilo svoje pravo, veselje može da se nastavi ali sada ja naručujem muziku, konsenzusom kao nagradu dobijam to pravo do kraja večeri.
Blagodeti ovog mini referenduma su kratko trajale. Uru i po nakon ponoći ulazi u kafe službenik komunalne inspekcije sa zahtjevom da se muzika ugasi. Menadžer i pravnik oštro protestuju, ipak je Dan državnosti. Sa druge strane, ja držim da je vrijeme da počne da funkcioniše pravna država, nakon 10 godina nezavisnosti. Nalazimo kompromis. Dajemo pravo i njemu da glasa i da se muzika utiša, 6:6, no nakon kratkog vremena zaključujem, pošto je komunalni inspektor pripadnik manjinskog naroda u Crnoj Gori, slijedeći princip afirmativne akcije i pozitivne diskriminacije, njegov glas se broji dva i na kraju rezultat je 6:7. Menadžer odmah prihvata i po deseti put naručuje „Niđe nebo nije plavo“.
Jednom ozbiljnijom analizom, moglo bi se zaključiti da za ovih 10 godina niko nije revidirao ni sa jedne, ni sa druge strane. Možda u nekoj spoljnoj manifestaciji, za zaposlenje, stan, upis na fakultet, povećanje plate, no kada ostanu sami oni su oni isti od prije referenduma. Valjda je to usud Crnogoraca. Da li neko vjeruje da se nakon 1948. godine sa Golog otoka iko vratio, a da se u dubini duše odrekao ideje zbog koje je robijao. Nije. Samo su pojedini revidirali u nekoj spoljnoj manifestaciji, povlačeći se u sebe, ne komentarišući aktuelnu politiku ili glasajući Tita. Tako i danas.
Na kraju ne mogu postojati dvije Crne Gore, jedna na trgu u Podgorici, a druga u Posejdonu. Od te dvije Crne Gore jedna je prevarna. Ova u Posejdonu nije i zato u ime svih aktera ove priče: „Neka nam je vječna, poštena Crna Gora“.