Piše: Branko Rakočević
Ja cijeli život sanjam, ne kao Darko Rundek, kako odlazim uz rijeku starim parabrodom, već kako prelazim jedan stari most nad bezdanom. Urušena viseća konstrukcija bez ograda, a dolje ispod nje strašna provalija, uzburkane mutne vode, i neke „crne rupe” koje mi zlokobno prijete, uvlačeći mi strah u kosti... Samo da i mene ne uvuku... Ledeno... Jezivo...
Primičem se mostu, pokušavam stoički da pređem tih stotinak metara, koji spajaju „razdvojeno”, i koji vode do tamo nekog rajskog krajolika... Pokušavam, ali ne ide, pa ne ide... Tresem se kao prut pri pomisli da mogu skliznuti u mračni ponor... Noge mi se odsijecaju... I onda legnem, „zagrlim” asfalt, i počnem puzati... Mic po mic... Strah, blokada... Povlačim se... A neki neobični ljudi, i ne osvrćući se na mene, prelaze na drugu stranu obale...
Kako da pređem ukleti most, kako da rastjeram tamu nad bezdanom... Kako da stisnem, a da ne presvisnem... u snu... Kako da savladam taj iskonski strah... Budim se izbezumljen... Srećan što sam živ... Ali, opet, nijesam uspio da pređem taj nepremostivi (meta)fizički prostor... Možda zato što sam sebičan, i zato što se plašim za sebe, možda zbog toga što sam sav od ovog svijeta - materijalističkog... Ništa... Pokušaću neki drugi put... U snu, ili na javi...
..................
A jedan odvažni bosonogi dječak se bez straha spustio u taj bezdan... Čudna je bila ta noć, i čudan je san snio... Osjetio je zov rijeke... Kao da je čuo glas Onog Koji Jeste: “Siđi do reke, večeras i ja sam dole...” I plavokosi mali anđeo ga je bespogovorno poslušao, i otrčao mu u susret...
I zajedno s Njim zaronio u nama nepoznate dubine, i otplivao u vječnost.
Ako meni, a i mnogima, taj mračni kanjon i mutna rijeka predstavljaju neki strašni bezdan, pa bismo, onako, prečicom preko mosta do vrata raja, za neke druge - bez sumnje, odabrane - to je pravi put ka beskonačnosti, vječnosti.
A ta Morača, koliko god izgledala plahovita i strašna, uliva se u Vodu nad svodom, gdje bezbroj rijeka neprekidno kruži svaka svojom putanjom, harmonično i bez sudaranja po beskrajnom prostoru...
P.S. Sjetih se Cesarićevih stihova: „U suton, kad prve zvijezde, i prve gradske lampe sinu, kad ljubavnik o dragoj sanja, a pijanica o svom vinu - ja tiho hodam pored kuća u kojima se svijetla pale; sva zla, i nevolje, i sumnje, najednom budu posve male. I smiješim se u meki suton, od zapaljenih zvijezda svečan, i osjetim dubinu svega, i da je život vječan - VJEČAN...’’
Sjetih se i Meše:„Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja”.
(Na Vaznesenje Gospodnje - Spasovdan)