Polemika koja se vodi oko takozvanog ,,Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika’’ otkrila je duboka neslaganja na jednom više političkom nego naučnom polu zagovornika nečega što se zove ,,crnogorski jezik’’, ali je još jednom pokazala i nemoć CANU u sudaru sa političkim centrima moći koji su odlučili da dovedu do kraja stvaranje novog čovjeka i nove svijesti u Crnoj Gori. CANU sada plaća ceh svojim poznatim slabostima, od kojih su najvidljivije – nedostatak hrabrosti, odlučnosti i spremnosti da se brani naučna istina kada je napadnuta od strane gole političke, a u ovom slučaju i državne sile. Podsjetimo, kada se negdje od 1999. godine počeo sprovoditi projekat stvaranja nove Crne Gore, što u prevodu znači raskid i uništavanje tradicionalne Crne Gore koja se temeljila na Petrovićima, srpskoj kulturi, duhovnosti i identitetu, akademici su ćutali i mislili da će to proći tek tako i da će se oni prilagoditi svakoj novoj ,,stvarnosti’’, kao što su i ranije uspješno šaltali iz jedne u drugu ideologiju. Kad je počelo sa otvorenom segregacijom, kad je poništavan srpski jezik, ćirilica, kad se desio progon profesora srpskog jezika u Nikšiću, kad je počelo minimiziranje i ,,parčanje’’ katedre za srpski jezik i književnost i favorizovanje odsjeka i institucija koje su se bavile promocijom novorođenog ,,jezika’’, oni su i dalje ćutali, iako se među njima nalaze i neki od najvećih autoriteta na polju izučavanja jezika i književnosti. A ćutali su i kada im je režim ,,dopunio’’ akademiju nekim licima iz jedne NVO, koja je u najvećem procentu okupljala razne anonimuse i ekstremiste, čime je ova već ,,načeta’’ institucija potpuno srozala svoj kredibilitet. Bez glasa otpora. I kada su već prihvatili tu ponižavajuću ulogu, nije onda čudno ni što su neki u petoj, šestoj, sedmoj ili osmoj deceniji života odlučili da progovore nekim drugim jezikom. Nego, sve to ostaje na savjesti i odgovornosti ovih ćutologa, ali je za veliki dio građana mnogo opasnije što se ovakvim izdavačkim ,,pothvatima’’ direktno cilja u čelo tradicionalne Crne Gore, a time i srpskog naroda. Zato se vrlo lako može desiti da kolateralna šteta ovih rasprava, koje se više vode zbog naklonosti pojedinim ideološkim projektima i sinekurama koje prostiču iz tih projekata, budu srpski jezik, srpska književnost, odnosno ono na čemu je vjekovima opstajala Crna Gora, čija su najznačajnija književna djela pisana na jednom- srpskom jeziku i ćirilicom. Dakle, najviše razloga za zabrinutost zbog pojave jednog ovakvog rečnika, treba da imaju građani koji govore srpskim jezikom u Crnoj Gori, a koji su ubjedljiva većina i kojima se, što nedavno precizno saopšti dr Budimir Aleksić, krade istorijsko i intelektualno nasleđe. Jer, ovdje se zaista radi o krađi intelektualne svojine srpskog naroda, ili neko misli da ubijedi građane u to da su ove riječi nastale u trenutku kada je DPS postao suverenistička stranka i krenuo u prevrtanje svijesti pravoslavnog naroda u Crnoj Gori. Ova otimačina, kojoj je neko nadjenuo ime ,,Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika’’ otkrila je taj razdor unutar dvije suprotstavljene dukljanske opcije koje se, u suštini, spore oko načina na koji treba nastaviti uništavanje srpskog kulturnog nasleđa. Iznova se tu pojavljuju oni koji bi da izvrše ,,prostu’’ krađu i sve ono što jeste srpski jezik nazovu novim imenom i oni drugi koji su u ekstremizmu otišli korak dalje i mislili da će izmišljanjem novih slova preuzeti primat kod gazde i njegovog okruženja i biti bliži njegovoj trpezi. Međutim, kao i mnogi slični projekti u okruženju koji su se bazirali na falsifikatima i otimanju tuđeg intelektualnog i kulturnog nasleđa, i ovaj je neodrživ i nesumnjivo će završiti u blatu.
Činjenica je da se u ovom ,,rječniku crnogorskog...’’ nalaze i neki antialbanski i antibošnjački stavovi, ali to treba najviše da zabrine političke i druge predstavnike ovih naroda koji se godinama nalaze na braniku očuvanja nekontrolisane vlasti jednog čovjeka, koji i stoji iza ovakvih podmetanja i čeka priliku da se ovih dana pojavi kao pomiritelj u ovom sporu. I kada je jedan od predstavnika albanskog naroda odlučio da pocijepa to što je procijenio da ga, kao Albanca, ugrožava i vrijeđa, dukljani sa obje strane su zamukli. Čulo se samo neko mrmljanje pojedinaca, više sebi u bradu. Jer politička boranija koja stoji iza ovih projekata, i koja dominantno pripada DPS-u, GPURA i SDP-u, vidjela je da je đavo odnio šalu, računaju na glasove Albanaca i Bošnjaka, a nekima i cenzus zavisi od pripadnika tih naroda. Naravno, ne treba ni pomišljati šta bi se desilo da je, recimo, neki Srbin reciklirao ono štivo. Digla bi se sva dukljanska bulumenta i njihova vlada veselja i oduševljenja, zajaukali bi plaćenici iz NVO i medija, a sigurno bi svoje učešće u osudi uzela i američka ambasadorka. Na kraju, važno je znati da je ovaj ,,rječnik’’, u cilju novih podjela, podmetnula aktuelna vlast i da je on zamišljen kao jedan od elemenata predizborne kampanje DPS-a. Međutim, nešto nije krenulo kako treba, nijesu se posložile sve kocke i sad ostaje da se vidi kako će diktator pomiriti ove za koje nije ukalkulisao da će se dohvatiti za vratove. Ono što je važno za većinsku Crnu Goru, koja se nije odrekla svoga istorije i tradicije, jeste da je prepoznata namjera ekstremističkih opcija u i oko vlasti da nastave sa falsifikatima i uništavanjem srpskog kulturnog i duhovnog nasleđa i da neće stati borba za očuvanje vrijednosti koje su vjekovima štitile ovaj narod i zemlju.