Piše: Nikolina Đurović
Jedem da bih živio, živim da bih jeo? Radim da bih (pre)živio, živim da bih radio? Radim da bih imao, radim, a nemam. Šta treba da radim da bih imao? Čovjek je najsrećniji kada dela, kada stvara, kada proizvodi. (Homo sapiens alias homo faber). Kada svoje životne energije afirmiše, ovaploćuje, usmjerava. Kada ex nihilo nastaje nešto, ponešto, svašta. (Još kad bi imao gdje?) A onda zadovoljno trlja ruke nad svojim svršenim, savršenim djelom. Homo creator je zadovoljan. Tvorac je! A dobar radnik uvijek misli da je mogao većma i bolje raditi.
S idejom o dobrom radniku i jutros se probudila u četiri i trideset. Šta radi i gdje radi, manje je važno. Važno je da radi, vrlo intenzivno, od pet časova ujutro do ad infinitum. U svom poslu koristi sve svoje resurse, tjelesne. Naročito su upregnuti gornji ekstremiteti, što je dobra strana ovog posla. Dobija komplimente na račun svog atletskog izgleda. Toplo zahvaljuje i preporučuje najpopularniji wellness and spa u gradu. Ponos joj ne dozvoljava drugačije! Radi radi, vuče, nosi, utovara, tegli, gura, istovara. Bicepsi, tricepsi, kvadricepsi nadolaze. A da barem šta zaradi, jer tekuće dažbine i obaveze teku. Caru carevo, a njoj što ostane! Spava, odspava. Odmori. Osam časova sna joj je neophodno, osjeća da na taj način predupređuje spondilozu, jer u poslednje vrijeme osjeća neko trnjenje u kičmenom stubu. Zabrinuta je. Otkad je na novoj poziciji svoje životno geslo sublimirala je u, da, laboro et dormio, ergo sum. Eto, tako bitiše naša djelatnica, od kuće do pozicije, od pozicije do kuće.
Ali nemojte misliti da ona ne zna šta čini. Naša vrijednica je i mudrica i ona je u potpunosti svjesna svog položaja. Ona zna da mora da radi i odradi, da radi i zaradi, i to ne zato što je radoholičarka, kupoholičarka ili ne daj Bože alkoholičarka. Ona odrađuje, zarađuje, jer svoju mladunčad prehranjuje. Jer gladna usta ištu hljeba i računaju na nj. A ona nema kud, sem kod svog vlastelina. Jer on, nekad hljeba, nekad mrve daje, ali ona s njim u životu opstaje. On, nekad tlači, nekad lance meće... On joj pravo ne da, on je na rub skreće... Onda mlijeka sipa, eto malo sreće! On je kovač jedne nove struje. Koji profitira, egzistira! Koji akumulira, dominira! Koji dominira, nek i egzistira, ovi ostali mogu i da umru! Kapitala mi, neka bude tako! A on profitira, i on egzistira, i on akumulira, i on dominira. A ona, ona njemu profit množi, a on sve stroži! Ona, njemu stope ljubi, on je ubi! On, preduzetnik, ona njemu zatočenik! On glava, ona gladna. On neologista. On skroja neofeudalizam, a imao je kapitalizam. On, neofeudalac, ona neosluškinja. On zapovijeda, ona ispovijeda. Nema kud naša raba, jer mačići hljeba traže!
Ali naša marljivica ne želi da se preda, ona uvijek naprijed gleda. Da, on ju je obespravio, na ivicu doveo, preživljavanje ponudio, duhom osiromašio. Misao, osjećaj, te dvije preuzvišene matice kraljice ukinuo. Ajde idi, radi nešto! Da, u okove je vezao, života je lišio, brigu joj umnožio. Od mezimaca odvojio, cijelu je preznojio. Da, njegovo je vrijeme sada, jer vlastelin vlada! Ali trpeljiva je naša raba, od svojih snova odustala nije... On o feudalizmu, kapitalizmu, marksizmu i komunizmu, neka ga tamo, raba će o artizmu, životnom pragmatizmu. Jer raba zna da neko novo vrijeme gmiže, ali stiže. Vrijeme slobodara, prosvjetara, duhovnih gromada. Vrijeme u kome misliš, jer treba da misliš, vrijeme u kome vrijediš isključivo ako misliš. Vrijeme u kome radiš ono što voliš, voliš ono što radiš. Vrijeme romantizma, u kome voliš da voliš. Jer šta drugo ako ne cogito, amo. Tada bi mogla da kaže, da živa sam, sum, jesam, jer amo, cogito et laboro. Živa sam pogledajte, koristim sve svoje prilike! Jer koji osjeća, misli, radi, taj živi. Neka bude tako! Jer raba voli da voli, raba život potrebuje.
(Autorka je profesorica i književnica)