Piše: Magda Peternek
Kako izgleda bezličan čovjek? Meni nikako. Ne zato što ga ne vidim (vidim ga i te kako) već zato što on ne vidi nikoga oko sebe, a bogami ni sebe u sebi. A šta ja to vidim kad pogledam u njegove bezlične oči? Vidim duboku, nepreglednu prazninu, bez trunke duhovnosti. Vidim lice mumije, bez bilo kakvih životnih tragova. Vidim čelo bez zračka sunca, usne bez osmijeha, vidim ono što me nikako ne ostavlja ravnodušnom. Nije mi ga žao, naprotiv ogorčena sam upravo na njegovu ravnodušnost, jednoličnost i suvoparnost. Ljuti me njegova inertnost i spremnost da zauvijek ostane takav. Užasava me njegova ubitačna monotonija i škrta šturost. Zapanjena sam njegovom bezidejnošću i prepuštenošću nikome i ničemu.
Bezličan čovjek, čovjek bez svoje individualnosti, bez svoje ličnosti, u meni izaziva ogromnu i uznemirujuću tugu, tim prije jaču što je on apsolutno predan i odan svojoj jedinoj bezličnosti. Ima li takav čovjek uopšte dušu, i ako je ima, kakva je? Ja jednostavno nemam konkretniji i jasniji odgovor od ovoga- i ako kojim slučajem ima dušu, ona je plastična. Duša mu je bezlični pejzaž. Bez puta, bez šarolikih predjela, bez tragova sunca. Boli njena neosjetljivost na druge ljude, boli i ponižava njena stihija bezosjećajnosti. Vrijeđa odsustvo želje i potrebe da se mijenja. Nesposobnost bezličnog čovjeka da bude neko i pomirenost sa odlukom da bude niko, ono je što našem okruženju i uopšte društvu zadaje svakodnevni udarac. Bilo da je niski ili onaj pravo u čelo, i te kako ostavlja posledice. Jer bezličan čovjek danas je sinonim za vrijeme u kome živimo. On je primjer i oličenje ovog sunovrata na svim mogućim poljima života. Vrijeme bezličnih odavno navija sat nekulture, nezainteresovanosti i površnosti. Njihova duhovna praznina odavno ‘’puni hale’’ prizemnosti i primitivizma. Vlada njihova sistematska, jednolična i opasna pustoš beznađa.
Nameće se čak i pitanje, šta je gore i kojih je više-bezličnih ili dvoličnih? I da li između ova dva zla, uopšte i postoji razlika? Ja je pravim, ali samo u onom smislu na koji način i koliko oni utiču na naše duše i živote. Obje su naravno negativne i beskrajno destruktivne, ali se na različite načine prepoznaju, pa samim tim se moramo tako i postaviti i naravno žestoko i boriti protiv njih.
Naime, dvoličan čovjek, stavljajući neizbježnu masku, pokazuje svoje lažno lice, u startu krijući svoje pravo ja, koje je neminovno-nesigurno i nestabilno. Maska je logično, varka i (loša) kamuflaža za njegovu nemoć pred drugima i pred životom. Mišljenja sam da je sa takvima lakše izaći na kraj, jer maske ipak jednom moraju pasti. Tada ‘’dvoličnjak’’ ostaje ogoljen i suočen sa onim s kojim najmanje voli da se sretne, a to je sa samim sobom. Ipak, neće on tako lako odustati, posegnuće za nekom drugom maskom, ali ‘’nažalost’’ mnoge je već isprobao. Tako da –’’dežavi’’...
Bezlični ‘’slučaj’’ je slučaj iste loze, ali druge sorte. Taj nema masku, jer mu je njegovo bezlično lice sasvim dovoljno i nezamjenljivo. U svakom slučaju oba se savršeno slažu u svojim negativnim i destruktivnim ulogama. A ja sam savršeno sigurna, da ove dvije štetočine moraju biti istrijebljene sa naše ‘’njive’’, mislimo li da nam ubuduće budu rodne godine. Sasvim je jasno da ni onaj sa maskom, ni onaj bez ‘’lica’’ nemaju ono što je osnovno i najvažnije, i bez čega nismo ljudi, a to je ličnost.
Ličnost se stvara, njeguje, hrani, čuva, vaspitava. Ona se nadograđuje, poštuje, ličnost brani svoje dostojanstvo stečeno poštenjem, znanjem, autoritetom i skromnošću. Ona nema masku, njeno lice je svijetlo, vedro i dobronamjerno. Ono plijeni hrabrošću i ljubavlju. Ličnost ima dušu, ona je bogata kao kuća, topla kao ognjište. Ona je bašta koja uvijek cvjeta i miriše. Ličnost je gromada nježnosti, bezličnost je ruina ničega. Ličnost umije da voli, ona se mora voljeti, bezličnost niti umije, niti zna šta to uopšte i znači.
Zato, dragi moji, prepoznajte prave vrijednosti i ostanite na njihovoj strani. Za one dvolične, kao i za one bezlične budite zauvijek nedostižni. Ja ne volim ni kaput sa dva lica, a kamoli bezličnog čovjeka. Ni ja, ni moj bič. Jer bezličnost je kič.
(Autorka je pjesnikinja)