Piše: Milan Mišić
Američki magazin ,,Tajm” po tradiciji svake godine u decembru proglašava svoju ,,ličnost godine”, onu koja je u prethodnih 11 mjeseci najviše uticala na tok nacionalnih ili svjetskih događanja. Očekivano, to je ovoga puta bio Donald Tramp, čije je pobjeda na predsjedničkim izborima bila ne samo senzacionalna, nego po mnogo čemu i šokantna – u tolikoj mjeri da bi mogla da bude ,,remetilačka” ne samo po Ameriku, nego za globalni poredak.
Izboru ,,Tajma” nema se šta zamjeriti, barem ne na prvi pogled. Ali kad se uzme u obzir ,,šira slika”, Trampov trijumf je u sjenci čovjeka koji mu je na neki način omogućio da postane 45. predsjednik SAD. Sudeći po glavnoj temi poslednjih nedjelja u globalnim medijima, prava ličnost godine, ili, preciznije, „pobjednik godine” je predsjednik Rusije Vladimir Putin.
Sve što je ove godine potreslo svijet: ishod britanskog referenduma u kojem se većina izjasnila za izlazak iz EU, uspon desničarskih populista u Evropi i na kraju, predstojeće useljenje kontroverznog milijardera i zvijezde rijaliti televizije u Bijelu kuću – bile su dobre vijesti za ruskog lidera (koji, uzgred, dočekuje četvrtog američkog kolegu: nosio se već sa Klintonom, Bušom i Obamom).
Kad se tome doda i upravo dobijena bitka Asadove vojske potpomognute ruskom avijacijom za (prije rata) najveći sirijski grad, Alepo, utisak da je ovo bila Putinova godina postaje još čvršći. Štaviše, tema dana upravo je pitanje (sa uglavnom pozitivnim odgovorom): da li je Putin postavio svog čovjeka u Bijelu kuću, s obzirom na to da je Trampova pobjeda bila taktički cilj Kremlja.
Sve su češće i analize po kojima je Putin riješen da pobijedi u novom Hladnom ratu – i da u tome i uspijeva. Pobjednik je, uostalom, i zbog same činjenice da je neprestano u fokusu svjetske pažnje.
Minule nedjelje, glavna polemika vođena je o ruskoj ,,intervenciji” u američki izborni sistem. Odlazeći predsjednik (smjena u Vašingtonu će se obaviti 20. januara) Barak Obama upravo je saopštio da su vjerodostojni nalazi američkih obavještajnih službi (CIA i FBI) po kojima su ruski hakeri provalili u izborne štabove i demokrata i republikanaca, ali su (preko Vikiliksa) objelodanili samo ono što je moglo da naškodi Hilari Klinton.
Kandidatkinja Demokratske partije u svojoj izjavi je, pak, ocijenila da je hakerska sabotaža bila i ,,napad na Ameriku” i ujedno Putinova osveta njoj zbog svojevremenog osporavanja (2011) njegove pobjede na ruskim predsjedničkim izborima.
Iz Moskve se, naravno, ovo odbacuje, ali taj demanti ipak ne mijenja utisak da je Putin dobio ono što je htio: američkog predsjednika sa kojim može da se ,,pogađa”. Potvrda za to je imenovanje Reksa Tilersona za novog šefa američke diplomatije: riječ je o čovjeku koji je, pregovarajući kao čelnik najveće američke naftne kompanije sa Rusijom, zaslužio da ga Putin okiti ,,Ordenom prijateljstva”.
Putin se svakako zadovoljno smješka i što se u Americi ovim povodom dešava ono što nikada nije bilo: da novoizabrani predsjednik osporava i nipodaštava nalaze svojih obavještajnih službi, kao što to čini Tramp, ne pokazujući ni radoznalost zbog mogućnosti da se jedna strana sila miješala u izborni proces.
Da li su ruski hakeri zaista odlučujuće doprinijeli Trampovoj pobjedi, odnosno omogućili mu da, uprkos tome što je osvojio čak 2,8 miliona glasova manje od Klintonove, obezbijedi većinu elektora – delegata federalnih država koji su u završnoj instanci izborno tijelo – i time postane predsjednik?
Izborna statistika dopušta ovu mogućnost: klatno se okrenulo na Trampovu stranu u tri ,,kolebljive” države, gdje je njegova prednost bila samo oko jedan odsto. To praktično znači da je bilo neophodno da se protiv Klintonove okrene samo oko 130.000 birača. Da li su ih na Trampovu stranu gurnuli ruski hakeri i ruska mašinerija lažnih vijesti (koja se perfektno uklopila u američke desničarske sajtove koji su takođe ,,ignorisali činjenice), može da se i dokazuje i opovrgava, ali je činjenica da je riječ o ishodu koji je Putinu dobrodošao.
Kolateralni rezultat je pad povjerenja u američke institucije, a kakve će poremećaje Tramp unijeti u postojeći već podriveni svjetski poredak, tek će se vidjeti. Sudeći po ljudima kojima se okružuje, generalima i tajkunima mahom bez političkog iskustva, ali spremnih da se ponašaju kao buldožeri, događaće se mnogo toga što je doskora bilo nezamislivo.
Ne samo kad je riječ o Americi i njenoj ulozi u svijetu. Putin može da bude zadovoljan i procesima koji se dešavaju – i tek će se, sa izborima u Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj (i najvjerovatnije u Italiji) – dešavati u Evropi, gdje su desničarski populisti u usponu, prijeteći da će, dođu li na vlast, učiniti sve da EU oslabe, pa u krajnjem ishodu i demontiraju.
Kad se uzme u obzir da je samo prije godinu dana Rusija bila suočena sa čvrstim frontom ujedinjene Evrope, nepopustljive Amerike i ekspanzionističkim NATO-om, sadašnje stanje je svakako Putinov trijumf. Zbog čega je titulu ,,pobjednika godine” svakako zaslužio.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni urednik
„Politike”)