<br />
Treba sve učiniti da zadržimo strane investitore. Bez njih Crna Gora ne može izaći iz ekonomskih teškoća bez obzira na svoje potencijale. Međutim, treba očuvati i dostojanstvo radnika.
Prije desetak dana u medijima vijest „55 radnika novog Duvanskog kombinata Podgorica zatražilo otpremnine“. I taman kada smo se ponadali da više nema nikakvih dilema o opstanku duvanske industrije u Cnoj Gori, stiže ovakva informacija. Od 65 angažovanih radnika njih 55 traži otpremnine i odlazak iz fabrike. Zaista nevjerovatno. Dešavalo se da u nekim kompanijama u toku poslovanja (kakav se uostalom odvijao u NDK-u, pod upravom stranaca), pojedini radnici zatraže otpremnine, ali ovakav slučaj da praktično svi zaposleni najavljuju odlazak nije zabilježen. Da li je u pitanju nepovjerenje prema investitoru - arapskoj kompaniji da neće ispuniti ugovorenu obavezu i uložiti oko 20 miliona eura u izgradnju nove fabrike, ili je u pitanju nešto drugo? Predstavnik radnika nekoliko puta je izjavio kako investitor već sada na samom početku ne poštuje osnovne odredbe ugovora, posebno one koji se odnose na ugovore o radu. Osim toga, navodi kako su se dosad dva-tri puta obraćali tenderskoj komisiji, odboru direktora i da su uvijek dobijali isti odgovor, parafraziram, da svi oni više štite investitora nego njih i da „žmure“ na neka kršenja ugovora od strane investitora. Zaista ne znam, nisam bio u prilici da pročitam osnovni ugovor između Glavnog grada, Vlade i investitora, tako da ne mogu sve to da komentarišem. Ono što me hrabri u ovom trenutku jeste izjava predstavnika investitora - arapske firme da će fabrika biti izgrađena najdalje do marta 2017. godine, a da će već u oktobru raditi punim kapacitetom. Država Crna Gora treba da učini sve da zadrži ovog investitora, čak i po cijeni nekih manjih kršenja ugovora. Ovdje uglavnom mislim da se u slučaju da nema posla u fabrici ljudi šalju na prinudne odmore uz smanjenu zaradu, i to nije ništa novo. I da se, kad se izgradi nova fabrika, angažuje onaj broj radnika iz starog Duvanskog kombinata, predviđen dinamikom zapošljavanja. I to bi bila prava stvar. Dakle, nijesam za slanje ljudi na biro rada, izuzev ako je to ugovorom predviđeno, a sigurno nije. Zbog javnosti da saopštim da je DKP u stečaju tek na petom tenderu dobio investitora. Nakon raspisivanja petog tendera, negdje sredinom 2015. godine, imao sam nezvaničnu informaciju da će u slučaju neuspjeha, to značiti i kraj za duvansku industriju u Crnoj Gori, što bi bila prava katastrofa. Na sreću, to se nije desilo. Zato apelujem na državu Crnu Goru, kao i na strpljenje radnika da zadržimo ovog investitora. Istovremeno, apelujem na sve u državi da očuvamo i dostojanstvo radnika, jer ima stvari preko kojih se zaista ne može preći. U pitanju su ljudi, naša braća i sestre. Zabrinula me je prije nekoliko dana izjava člana tenderske komisije gospodina Pavićevića predsjednika Sindikata prosvjete, da ovaj ugovor treba odmah raskinuti. Poznajući Pavićevića kao odmjerenog i mudrog čovjeka, nijesam mogao da shvatim da je on to izjavio. Gospodine Pavićeviću, godinama se zalažete za povećanje plata prosvjetnim radnicima i treba da se zalažete. Položaj prosvjetara, kao uostalom svih nas vrlo je nepovoljan. Međutim, gospodine Pavićeviću, odakle sredstva za povećanje plata ako ih ne stvorimo kroz proizvodnju novih vrijednosti? A stvorićemo ih jedino ulaganjem stranog kapitala. Otud me i čudi Vaša izjava. Takođe, na proslavi oslobođenja glavnog grada, na pitanje novinara „šta misli o predlogu sanacionih mjera“ Filip Vujanović kao jedan od uzroka za nastalo stanje navede tjeranje stranih investitora. Ko ih tjera, gospodine Vujanoviću, i zbog čega? Ipak je trebalo da date odgovor. Dakle, svi smo saglasni da bez stranog kapitala i bez stranih investicija nema brzog oporavka crnogorske ekonomije, džaba naši potencijali. Zato država treba iz dana u dan da popravlja ambijent za privlačenje stranih investicija. Nijesam siguran da smo sve uradili na tom planu, posebno ne kad su u pitanju kriminal i korupcija. Apelujem i na strpljenje radnika Novog duvanskog kombinata, mojih dojučerašnjih kolega. Na kraju pozivam državu da u slučaju napuštanja arapskog investitora ( u šta ne vjerujem, jer je već uložio značajna sredstva) završi započetu fabriku, bez obzira na tešku ekonomsku situaciju. A o značaju duvanske industrije za Crnu Goru izlišno je govoriti. Duvan je došao u Crnu Goru u XVII vijeku. Gotovo više od 300 godina duvan je u Crnoj Gori, uz stočarstvo i ratarstvo, bio osnovni izvor prihoda. Posebno je bio značajan za podučja Malesije, Zete, Bara i nešto manje nekih drugih područja. Duvanska industrija je najstarija grana u Crnoj Gori. Još 1905. godine donesen je zakon o duvanu i formiran je monopol. To je uradio kralj Nikola. Za razvoj duvanske industrije, posebno primarne proizvodnje duvana u Crnoj Gori postoje izvanredni uslovi, posebno u Zeti i Malesiji. U tim područjima proizvodi se najkvalitetniji duvan u regionu. I danas se sjećam riječi jednog italijanskog kupca koji mi je lično saopštio, citiram „sve što proizvedete u Crnoj Gori sve ćemo vam otkupiti. Proizvodite najkvalitetniji duvan koji mi u Italiji koristimo za proizvodnju najkvalitetnih cigareta“...
Proizvodnja duvana u Crnoj Gori doživjela je kulminaciju odmah poslije II svjetskog rata. Skoro svaka druga familija u Zeti i Malesiji gajila je duvan. A otkup duvana od strane monopola, koji se dešavao krajem godine, mnoge porodice očekivale su sa nestrpljenjem. Parama od duvana finansirane su svadbe, razne proslave, krsne slave, otpremana djeca u školu i sl. I danas Vlada Crne Gore - Ministarstvo poljoprivrede obilato podržava proizvodnju duvana. Za proizvodnju duvana utvrđena je najveća stimulacija, koja iznosi 1.000 eura po hektaru i to treba nastaviti. Zbog svega toga, iskreno se nadam da će duvanska industrija u Crnoj Gori i dalje biti značajna poljoprivredna djelatnost.
Piše: dr Ilija Kračković