-Piše: Milan Mišić
Francuzi su danas ponovo na biralištima, samo dvije nedjelje pošto su među 11 pretendenata za useljenje u Jelisejsku palatu, za konačan obračun u drugom krugu predsjedničkih izbora, odabrali dva kandidata. Danas dakle biraju između Emanuela Makrona i Marin Le Pen.
Sudeći po izbornim kladionicama i sondažama biračkog raspoloženja, pobjednik će biti Makron (završna prognoza je bila 63:37 u njegovu korist). Ali, ovo ne treba uzimati zdravo za gotovo, prije svega zbog iznenađenja koja su u ovom pogledu lani priredili britanski referendum o (ne)izlasku iz EU i predsjednički izbori u SAD koji su iznjedrili Donalda Trampa. Opet treba imati u vidu staro pravilo da je sve nemoguće dok ne postane moguće.
Faktori iznenađenja mogli bi da budu ,,bijeli listići” – u prvom krugu bilo ih je rekordnih 660.000 - ali i situacija (ne baš teško zamisliva) da prilično Francuza odluči da danas ne izađe iz kuće, a ako izađu da birališta zaobiđu, iz prostog razloga što im se ne sviđa nijedan kandidat.
Po prvi put u istoriji Pete republike (koja je počela 1958.) u drugom krugu, koji je tamo postao tradicija i pravilo, neće učestvovati kandidati dvije najveće partije, republikanske (degolističke) i socijalističke. Eliminisani su u prvom krugu, kao glas protesta protiv svugdje neomiljenog ,,establišmenta”.
U ovakvom kontekstu, današnji izbori su možda važniji za Evropu nego za Francusku. Preovlađujuće uvjerenje je da francuski birači u svojim rukama danas imaju ključ za dvoje vrata, od kojih jedna vode oporavku EU, a druga ka njenom samouništenju. Što znači da u Briselu i drugim centrima u kojima je evro- entuzijazam jači od evro- skepticizma, drže palčeve da pobijedi Makron.
Makron, bivši bankar, najmlađi (39) učesnik u predsjedničkoj trci, politički debitant (nakratko ministar ekonomije u vladi socijalista bio je kao ekspert) je ,,centrista”, što znači da je na ekvidistanci i od lijevog i od desnog krila francuske politike, te da je podjednako (ne)prihvatljiv i zagovornicima status kvoa i pobornicima promjena. Nudi dakle srednji put, pa je dilema da li će to biti dovoljna brana populističko-demagoškom talasu koji je već nanio nemjerljivu štetu Velikoj Britaniji i Americi.
Ima svakako istine u uvjerenju da će Francuzi odrediti sudbinu evropskog ujedinjavanja, s obzirom na to da je EU nezamisliva bez Francuske (i njene osovine sa Njemačkom), ali i da je bez perspektive ako dvogodišnji proces razvoda sa Velikom Britanijom ne iskoristi za unutrašnju reformu i promjenu imidža svoje arogantne i bezosjećajne birokratije.
Francuska je dosad, sa svojim radnim pravom i socijalnom zaštitom, bila model za ugledanje i njena srednja klasa je manje od drugih ugrožena globalizacijom i sve bezdušnijim kapitalizmom. Ali, ni ona nije bila imuna na rastući strah od stranaca koji su donijeli migrantski zbjegovi bez presedana, a pogotovo od islamskog radikalizma, koji je svoje nakazno lice pokazao i terorističkim diverzijama na ulicama njenih gradova.
Ima još jedan veliki problem: iako je njena ekonomija produktivna i konkurentna, nije uspjela da povrati dinamizam koji je ubijen velikom krizom iz 2008., a pogotovo ne uspijeva da smanji nezaposlenost koja tvrdoglavo opstaje na oko 10 odsto (dok se tamo gdje je pomenuta kriza generisana, u Americi, stiglo do gotovo pune zaposlenosti). Razloga za pobunu protiv postojećeg poretka dakle ima, ali da li je Makron pravi vođa tog ustanka?
Kao novo, harizmatično lice i dobar govornik, on jeste u francusku politiku unio priličnu dozu svježine (sličnu onoj koju je svojevremeno na američku scenu unio Barak Obama), ali za mnoge je – a ponajviše za radikalnije ljevičare i mlade – i dalje ,,bankar” i ,,sluga globalnog kapitalizma”.
Oko Marin Le Pen nema, međutim, takvih dilema: ona je to što jeste: radikalni desničar. Ublažila je fašističke primjese kojih je bilo u politici njenog oca, osnivača Nacionalnog fronta, ali ono za šta se zalaže i dalje ima dovoljno neprihvatljivog za većinu pristojnih (da ne kažemo ,,umjerenih”) Francuza.
Oni su, dakle, na potezu, mada, čak i da, kasno noćas, odahnemo kad prebrojavanje pokaže da je pobijedio Makron, ne prestaju svi problemi – neki, naprotiv, tek počinju.
Francuzi, naime, već sledećeg mjeseca ponovo izlaze na izbore, da bi izabrali Nacionalnu skupštinu. Zbog izbornog sistema i velikog broja izbornih jedinica (577) dvije najveće partije će biti glavni akteri, što znači da bi Makron mogao da dobije ,,jakog” premijera – bilo republikanca, bilo socijalistu, s kojim bi morao da kohabitira (”kohabitacija”, situacija u kojoj je predsjednik iz jedne, a premijer iz druge partije, francuski je izum). Da, u najgorem slučaju, postane samo ukras u Jelisejskoj palati. Ali o tom- potom, kad vidimo šta će ,,francuski ključ” otključati ili zaključati.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)