Autor: Miljenko Jergović
U dva će se slučaja u hrvatskim tabloidima – ergo, u svim hrvatskim medijima – naširoko govoriti o književnosti: kada književno neuka pulska kadinica dosudi književnu nagradu Nives Celzijus i kada Bob Dilan postane nobelovac. Iako postoji izvjesna razlika između Dilana i Celzijus, nešto im je, ipak, zajedničko: ne morate ih čitati da biste shvatili bit njihove književnosti, a onda i da biste komentarisali njihova djela, s punim autoritetom, kao da ste na njima doktorirali. To je ono što komentatore dovodi do ekstaze: književnost koja se prima, a ne mora se čitati. Perpetuum mobile hrvatske kulture.
O Nobelovoj nagradi Bobu Dilanu imam barem pet različitih mišljenja. I iza svakog stojim. Ali, naravno, ne u isto vrijeme. Kako ću iza kojega svog mišljenja stati zavisi o tome u kojem se društvu nađem i pred kojom publikom govorim. Tako, obraćam li se urednicima koji su ovih dana pripremili temate i specijalne emisije posvećene Dilanu, mišljenje će mi biti negativno, puno ruganja i omalovažavanja, te seksističkih invektiva na račun narečene starlete… Velite kako Dilan nije starleta i nije žensko? Nema veze, pošto se kod nas o njemu govori kao da je starleta i kao da je žensko. Recimo, novine, portali i privatne televizije – koji nikada nikakvoj književnosti ni kulturi nisu posvetili riječi, niti su u istoriji emitovanja imali ijednu minutu kulturnih sadržaja, ama i jednu jedinu vijest iz kulture, sada su se rastorokali o nobelovcu. I kažete, nije žensko i nije starleta? Negdje drugdje, i u nekom drugom kontekstu, sigurno nije. Ali u Hrvatskoj Dilan nije Bob, Dilan je Kardašijan. Podsvijest je progovorila: od ove je godine Nobelova nagrada za književnost pretvorena u Nobelovu nagradu za funkcionalnu nepismenost. O koje li su olakšanje doživjeli naši!
Osvrnem li se na drugu stranu, u ponešto intimnijem društvu, okružen rodbinom i prijateljima koji nešto i čitaju, hvalit ću Dilana i uvjeravati ih da se dogodila dobra stvar. Pučki je pjesnik, pjesnik narodnih srca, čija je gitara vazda bila oružje protiv fašizma, nagrađen najvišom književnom nagradom. Tomislav Brlek se, čini mi se, ovih dana sjetio legende o starome Ezri Paundu, koji je u godinama pred smrt (a umro je 1973) ushićeno hvalio Dilanovo pjesničko umijeće. Stari fašist, Musolinijev adorant i genij našega vijeka, sigurno je bio u pravu. Paundu je umjetnost bila iznad svega, iznad ljudskosti, ali i iznad političkih i poetičkih ograničenja – i naravno da je razumio Boba Dilana. Tako i ovih dana, skoro nepogrešivo, nad Dilanom se groze slabi i mondeni pisci – primjera Irvin Velš – a veliča ga istinski klasik epohe Salman Ruždi. No, kako Nobelova nagrada nije za funkcionalnu nepismenost, jednako nije ni za načitanost. Ovaj put njome je čašćena i publika koja ništa ne čita. Ali zašto bi se čitaoci osjećali uskraćenim? Pogotovu ako je Dilan dopirao do njih.
U posljednjih stotinak godina Nobelov komitet nekoliko je puta donosio odluke koje su, posledično, problematizovale prostor i granice velike i važne književnosti. I svaki put činili su dobru stvar. Prvi put 1950, kada su nagradili Bertranda Rasela, filozofa matematike, logičara i istoričara filozofije. Drugi put 1953, kada su častili Vinstona Čerčila, za njegov masivni, ali silno zanimljivi memoarsko-istorijski ciklus. Treći put 1997, kada su nagradu dodijelili Dariju Fou, komičaru, aktivisti, piscu namjenskih tekstova i improvizatoru, a tek potom klasičnom piscu. S Raselom je rečeno da i filozofija, iako samo u trenucima izuzetnog nadahnuća i u vrlo darovitih ljudi, može biti velika književnost. S Čerčilom: da memoari i publicistika kojoj je cilj tek da predstavi, opiše i objasni neki događaj takođe mogu biti velika književnost. I zaista, ko god je čitao Čerčila zna da tako jest, i da je ovaj političar, jedan od očeva savremene Evrope, zaslužio sve svoje književne nagrade. A Dario Fo – kao, možda, i najskandalozniji nagrađenik – poslužio je, među ostalim, i kao potvrda da čak i usmena književnost i improvizacija mogu biti vrijedne nobelovske časti. U ovaj niz neki će, a naročito oni koji ništa od rečene autorke nisu pročitali, uvrstiti i Svetlanu Aleksijevič, uvjereni da je to što ona piše – ispovjedno novinarstvo. Nije! Ali i da jest, vrijedno je Nobelove nagrade.
Bob Dilan još jedan je u nizu takvih laureata. Kao ni sir Bertrand Rasel, ni on ne bi bio u stanju napisati dobar roman, a još manje vrijedan dramski tekst ili knjigu pripovijetki. Ali ovo nije nagrada za književni višeboj. Osim toga, nije se ni dogodilo nešto što prethodno već nije bilo višestruko najavljeno. Ali bit će da funkcionalno nepismeni o tome, opet, pojma nemaju. Funkcionalno nepismeni i Irvin Velš. Još onih davnih dana, već prije četrdeset i kusur godina, kada je Igor Mandić nogom provaljivao kapije hrvatske poezije, e da bi unutra uveo Arsena Dedića, rasprava o pjevanim pjesnicima mogla je biti okončana. Poslije su svi ovdašnji antologičari, redom akademici, poslušno slijedili Mandićev naputak i antologizirali Arsena, tako da je njegov nacionalni status već postao općim mjestom. Istina, bilo je to u vrijeme kada su Hrvati držali do svoje književnosti i kulture, i kada ni hrvatski mediji nisu bili poprište kurvi i starleta, ali netko bi sve to, ipak, mogao pamtiti, pa se kao pura dreku ne iščuđavati ni pred Dilanovim Nobelom. Eventualno bi mogli lamentirati nad vremenima kada se i u nas ozbiljno razmišljalo o kulturi, pa onda i o književnosti i o granicama književnih žanrova.
Nobelov komitet nam se, katkad, pričini skupinom zlobnih šaljivdžija i zajebanata. Amerikanci se godinama bune što među nagrađenima odavno nema nikoga njihovog, na što im štokholmska gospoda uzvraćaju ćutnjom i ignorisanjem, a onda je, prije nekoliko godina, jedan od njih, čini mi se da je to bio bivši tajnik akademije, konstatovao da se u Americi, naprosto, ne piše književnost vrijedna Nobelove nagrade. I onda Amerikanci ključaju od bijesa. Ili ravnodušno slegnu ramenima, svejedno je. Da bi u sljedećoj epizodi nagrada stigla Boba Dilana. Eto, gospodo moja, dugo smo prebirali i razmatrali, pa smo i zaključili da vam je on najbolji pisac.
Je li to baš tako, je li se neko našalio na račun Amerikanaca? Naravno da nije. To samo tako izgleda. Kao što su, možda, jednom davno nagrade Ivanu Bunjinu i Borisu Pasternaku nekome mogle izgledati kao ružne šale na račun Sovjetskog Saveza, komunizma i zbilja velike te neusporedive ruske književnosti. Činjenica da i jedno i drugo djeluje kao šala govori, međutim, o onodobnom Sovjetskom Savezu i o današnjim Sjedinjenim Američkim Državama. Dilan i Pasternak tu su slučajne žrtve. I sjajni pjesnici.
Kao ni u jednoj drugoj disciplini uma ili tijela, u književnosti biva nagrađen samo pojedinac. Njegovi sunarodnici s tom stvari nemaju ništa, osim ako ga u njegovu poslu nisu baš jako ometali. Takođe, nagrada se nikad ne dodjeljuje žanru ili stilu. Pa tako ni nagrada Bobu Dilanu nije nikakvo priznanje rok’n’rolu, kantautorima niti, recimo, uličnim sviračima koji sviraju i pjevaju njegove pjesme. Nagrada Raselu ništa ne govori o filozofiji, kao što ni ona Čerčilu nije bila priznanje prvoborcima i komesarima brigada koji su se baš u to vrijeme raspisali i razmemoarisali.
Ganutljivo je po otvorenim fejsbucima i forumima, te na inim javnim đubrištima ljudske misli, pratiti ovih dana sve one tete i stričeve koji lamentiraju kako je prije Dilana trebao biti nagrađen naš Arsen. Ili one koji su već iskopali što je i kad Bob Dilan kazao o Srbima i Hrvatima, pa sad vrlo ozbiljno predlažu da hrvatsko Ministarstvo spoljnih poslova uputi prosvjed Nobelovom komitetu i Švedskoj akademiji. Ponešto od toga nađe se i u takozvanim javnim medijima. Tako su neki isprepisivali stihove iz Dilanovih pjesama, sve uz apel – pročitajte ovo, i bit će vam jasno zašto je Bob Dilan osvojio Nobelovu nagradu za književnost.
Već sljedeće godine će biti mnogo lakše. Nagradu će dobiti neko za koga niste ni čuli i o kome ne možete saznati ništa ako se ne podvrgnete toj strašnoj i vrlo bolnoj muci čitanja. A vijest o sljedećem nobelovcu bit će opet objavljena iza analitičkog članka o ljubavnoj aferi hrvatskoga lijevog beka i znanstvenog eseja o modnom izričaju neke, danas još uvijek bezimene, hrvatske starlete. I bit će dobro, proći će Bob Dilan, a nama će ostati nogomet, nedjeljna misa i bacanje diska za žene.www.jergovic.com