-Piše: Krsto J. Pejović
Već duže vremena postoji opasnost za opšte društvene vrijednosti. Ta opasnost dolazi od najrazličitijih oblika ljudske djelatnosti, među kojima su, u poslednje vrijeme, najviše maha dali neoliberalizam i tranzicioni elitizam. Spoj „nove filozofije“ sa duhom „savremenog čovjeka 21. vijeka“, daje stanje nepregledne rasprostranjenosti grijeha i krivice. Za veliko čudo, kao da se takvo stanje ne dotiče običnog čovjeka, oko kojega je sve više rđavih riječi, pa nije ni neobično što ih sam nije kadar da prašta. Inače, pretežan dio svijeta, ovakav kakav je, nije spreman za oprost, čak i da ne pomišlja na to.
I, ono što je najtragičnije, ne zna za svoju cijenu. Stoga niko ne može sporiti da se svijet nalazi na nizbrdici. Čin „Božje ljubavi“ u socrealizmu, bio je prisutniji nego danas. Potreba za bezbjednošću opsadirala je svijet na svakom koraku i sa svih strana. Val agresije širi se prostranstvima. Nikako da se shvati da ljubav uklanja svako zlo. Takođe, nikako da učimo, i naučimo, da jedino poštenjem možemo „ukrotiti krivicu“. Trenutno, moderna svijest „poštenju zakona“ ne daje ni minimum. Naročito, za to ne mare osobe iz savremenog evropskog obrasca, koje „krase“ pohlepa, zavist, osionost i neistina, koji neizbježno imaju „korijene krivice“, iz koje će, vremenom, izrasti i „neke nove vrijednosti“. Ovakvom vrednosnom stanju doprinos daje i vještačka inteligencija, koja nam „dokazuje“ da nijesmo savremeno društvo. Korak uz nju, ponekad, ide i psihologija menadžmenta, koja, često, izlazi iz okvira humanog rada, kako bi se što lakše ostvario profit. Pri takvom odnosu, čovjeku ostaje zaključak da je u ovom raspolućenom vremenu lijek za eliminisanje krivice jedino strpljivost i praštanje, s obzirom na to da je „današnji čovjek“ prepun naboja visokog napona, uznemirenosti i bojaznosti, budući da od „straha protiv svoje volje“, čini ono, što pri, nekim normalnim okolnostima, ne bi radio. Valja zato u ovom vremenu podsjetiti na riječi Alf Rosa da zajednica treba da se „zasniva na vladavini prava, a ne na vladavini ljudi“. Ono što, već duže vremena, zapažaju umni ljudi iz svijeta društvenih nauka, jeste da sadašnji čovjek ne govori „jezikom onog vremena“ i da se ne trudi da ispravi grešku, čime sve dublje tone u očaj, ne diže glas protiv grijeha, i ako se krivica približava „strastima“. Ima se osjećaj da je Božji zakon ukinut. Ne prihvata se da se kroz zakon dolazi do poznanja grijeha. Dakle, sve je manje onih koji ne osjećaju krivicu. Totalno se zaboravlja na „život u vrlinama“. Nikako da se shvati da krivica postoji kada se jedno lice ne ponaša onako kako bi trebalo da se ponaša razuman i pošten čovjek. Ne želimo se sjetiti one Jungove da je „krivica sjenka koja prati čovjeka“. Da nije još ostatka zdrave svijesti i razuma, krivica bi bila nepoznanica.
Taj ostatak zdrave svijesti je i jedini orijentir kako da se snađemo u „stalnoj razapetosti“ svijeta. Bez naše svijesti ne možemo razlikovati dobro od zla. Stid i sramota su koordinate u kojima se pojam praštanja jedino i nalazi, što nam barem daje mogućnost da „novog čovjeka“ posmatramo u „njegovoj sveukupnosti“. Razlika dobra od zla u ovom vremenu je važna, jer je sadašnje društvo u „velikoj nevolji“, pa ne čudi da „Božje zapovijesti“ zvone na sva zvona, jer je sve više svijeta bez osjećaja krivice, iako je krivica izvor „svih tegoba i konflikata“. Ovo vrijeme sa takvim stanjem, navodi na sud, da ne postoji ni prilika za „srećni momenat čovjeka“ u njegovom životu. Zato, s pravom se postavlja pitanje da li danas postoje srećni ljudi. Nije rijetka ni konstatacija da je mali broj intelektualaca koji imaju sopstveno mišljenje. Vjerovatno zbog toga što se „psihička deformacija“ osjeća širom svijeta, mada i običan čovjek uočava i vidi moralno srozavanje. Sve je više reakcije za dijela prinude, jer je svijet zaboravio da treba tragati za dobrima. Teško se koja savremena zemlja odriče poroka i „svojih junaka“. Ekonomska tjeskoba i „obijanje pragova“ širom svijeta za koru hljeba, pokazuje da je jedan znatan dio društva sa ove planete došao do dna, što takođe navodi na zaključak da zlo nadvladava dobro. Jedino, u ovo doba, praktična upotreba običnog uma ne predstavlja ispravnost, pa nije ni čudo što je sveštenik Miloš Vesin krivicu locirao „na raskršću“. Čini se da je on svojom knjigom „Raskršća krivice“ dao „razrješenje zamršenosti čvora krivice“. Nijedno društvo, pa ni država ni u prethodnim periodima nije bilo imuno od poroka, grijeha i krivice. Čak ni stara Crna Gora. Sjetimo se da je Mitropolit Petar I – Sveti, u svojoj poslanici, upućenoj Crnogorcima i Brđanima (6.10.1825.), pored ostalog, kazao: „... vama je protivno sve što je Bogu i poštenim ljudima ugodno, vi ste od boga odstupili i sasvijem strah Božji izgubili. Među vama je moje srce od vašega zla uvehlo“. Možda o tome i nedavno postavljeno pitanje Emira Kusturice da li je čovjek promašena investicija prirode, sasvim dovoljno govori.