-Piše: Ljubodrag Stojadinović
Na neki od brojnih mogućih načina, Bratislav Gašić je junak našeg vremena. Ovdje nema potrebe za spasonosnom ironijom, niti bi ona mogla da pomogne. Više nema nedoumice zašto je on uopšte tu gdje jeste? Zašto? Eto zato! Odredilo ga da bude stožer vlasti, čuvar nečiste vladareve savjesti i svega što se još može sačuvati. Gašić je inače pronađen u provincijskom kadrovskom otpadu, šarmirao je Vučića svojom oporom kicoškom prazninom i upornim lukavim laskanjem. Dvije ključne osobine podanika, koje njihovog predsjednika očaravaju za sva vremena.
Povremeno se BG saplete i strmekne pred svojom prirodnom sirovošću, no to je samo predah. Onaj koji ga je izabrao prosto zna da je u Gašiću nešto neobjašnjivo, sudbinsko i neodoljivo, zanosno, zavodljivo i odvratno. On je zajedno sa Vulinom Vučićeva Glen Klouz u „Fatalnoj privlačnosti“. Naravno da će Bata simbolički završiti kao strastvena partnerka Majkla Daglasa u tom filmu, ali će u mutno i štrokavo korito povući i gazdu. To je neizbježno, majstor unutrašnje dekoracije neće propasti sam.
Dok se to ne dogodi, taj čarapanski svetac, omalan u natprirodnim dimenzijama u svojoj privatnoj crkvi, napraviće još mnogo štete pod rukom svoga tvorca – kapitalnog rušitelja. U skladu sa svojom misijom, bolnom samovoljom i njenim nejasnim digresijama, AV ga je uzdigao do direktora Bezbjednosno-informativne agencije. Bila bi to dužnost u dubokoj sjenci izgrađene demokratije da toga ovdje ima. U našem teškom slučaju, to je potez bolesnog hazardera koji rasipa tuđe pare: stvorenje naviklo da pravi haos gdje god se zatekne, postavljeno je usred haosa da ga sredi.
Služba je inače vrsta sekte koja postoji uglavnom zato da izmiče kontroli, inače ne bi mogla to što može: da ona nadzire sve, a nju niko. Bata Gašić bi, sa svojom opskurnom biografijom, morao odmah da utekne u ćošak pred ljudima koji o njemu znaju sve neprijatne tajne, a on o poslu ne zna ništa. Kad je postavljen za šefa, bio je predmet podsmijeha: zbog svog široko razgranatog amaterizma, slabog ili nikavog obrazovanja, analitičke neukosti i nepoznavanja struke. To ga ipak nije mnogo pomelo; njegova diletantska samouvjerenost i etički autizam dokazani su još u sferi odbrane.
Ali, od najave novog zakona o BIA (po hitnom postupku) prestali su da mu se smiju. Imaće prava da zapošljava, postavlja i premješta. Da određuje platne razrede, bonuse i druge stimulanse. Na nivou firme dobiće ovlašćenja šefa hunte u vojnoj diktaturi. Sve osim prijekog suda i brzih eliminacija. To je model koji omogućuje kontrolu unutar sistema i njegovu brzu metastazu. Skoro apsolutnu poslušnost, čak i u okviru mračnih misterija. Gašić konačno može da izabere tim koji će ga poštovati. Stvara agenciju koja ne mora da brine za državu, jer je ona proćerdana. Samo i jedino za Aleka.
Bata Gašić već poziva na Banjicu provjerene partijske kadrove, polupismene fanatike koji vole Vučića i tajna policijska uzbuđenja. U novim zaduženjima, posebne stavke su posvećene protivnicima režima i njegovog kultnog simbola. I načinima borbe protiv njih: praćenje, zastrašivanje, konstruisanje afera i ucjenjivanje, uznemiravanje, po potrebi i premlaćivanje, unošenje građanskog nemira, zapošljavanje nasilnika i kriminalaca da rade za državu, konstruisanje agresivnog agitpropa i paranoje o neprijateljima, izdajnicima i stranim plaćenicima. Demonizacija opozicije, slobodnih novinara i intelektualaca, prikupljanje podataka mimo zakonske procedure, prisluškivanje i stvaranje opšteg osjećanja nespokoja. Malo li je, u ime naroda?
Umije li sve to Gašić da radi? Ne umije naravno, ali ovlašćen je da plati sve one koji su već naučeni ili će naučiti da obavljaju najgadnije poslove.a
Novi zakon o BIA praktično stavlja van snage iluziju o civilnoj kontroli, i legalizuje političku policiju. Biće to tajna partijska sekta, sasvim nakrivo nasađena. Njihov će šef prvo morati da izgletuje svoj svetački ugled, a tek onda da postavlje skele za gipsani kip obožavanog gazde.
Čvrsta namjera da uz pomoć hitnog zakona i Gaše Vučić učvrsti vlast postaje stereotip, opšte mjesto u poimanju moći. Ali, on želi nešto mnogo više: da ga ljudi masovno vole, i pokažu kako im je vođa i učitelj prirastao srcu, i da su spremni da ga slijede. Otuda i otužna jadikovka i medijska istraga nad pišačima po nepostojećem grobu, i svojevrsno ispisivanje nekrofilskih urogenitalnih oda živom vođi. Kakvo svetogrđe!
Može li Bata Gašić da mu uz pomoć stranačke tajne policije priušti bar malo od toliko željene ljubavi? Makar i uz svoje oskudno razumijevanje ovdašnje verzije orvelijanstva. Ne, ne može. To je samo figura od gipsa na pljusku.
Još samo da citiram svog prijatelja pisca, čiji je odnos prema mokrenju, kao fiziološkom, filozofskom i socijalnom fenomenu otprilike ovakav: „U principu, piša se tamo gdje svi idu. A kad te potjera, tamo gdje te je potjeralo…“
Peščanik.net