- Piše: Milutin Mićović
Zašto ne pisati jasno, elegantno i, po mogućnosti, kirilicom ako imaš sve uslove za to. To jest, ako imaš vruću stolicu na kojoj sjediš, ako imaš još dovoljno sigurne ruke i hitre prste kojima muziciraš na tastaturi, ako imaš dovoljno brz um, da hvata i selektuje u momentu, magnoveno, najbitnije misli i da anagažuje dovoljno asocijativnih mogućnosti. Zašto dakle ne pisati jasno, dovoljno nadahnuto i dovoljno kontrolisano, ako sjediš na svojoj stolici, ako su ti ruke još dovoljno čvrste i prsti brzi i poslušni mislima, ako ti tvorački motor još dobro radi, ako su ti zalihe goriva još nedogledne i sve zajedno daje ti veliko stvaralačko uživanje.
Svako u našem narodu piše kirilicom ko ima šta da kaže. Ko nema, on prelazi na tuđu priču koju piše latinicom. Na latinici ima dosta tema koje su već zadate, razrađene, sasvim problemski isprojektovane, da samo duduci ne mogu da iskombinuju i ispišu predviđenu temu.
Mi, kirilični, imamo mnogo posla, imamo slavan zadatak. Moramo staviti na leđa i zemlju i nebo, i nositi, i ne padati. Moramo opet da bijemo sve bitke, da prođemo kroz poraze i da se domognemo novih pobjeda koje mnozina, otupjela za kirilični korijen, ne drže da su moguće ni u snu. Latinica je, u našem lokalnom prostoru, više tupa lojalnost državi, pragmatizam bez lica, lice bez pamćenja, nečista savjest.
Ko piše kirilično i korilovski, on može i da se suviše ne zanima pisanjem. On ima nešto iznad pisanja. Tj, taj plamen koji je najbolji pisac. Pisac bez plamena ne može ništa da uradi. Kako da uradi kad i ne vidi – šta se radi u svijetu, u životu. Tj. – ne može da pročita. Ne može da pročita stvarnost, sumračnu, komplikovanu, nerođenu, bez razabranih slova, bez plamena. Penzioneri ne izlaze iz biblioteka. Ne dižu glave s gomile knjiga. Svaka čast. Ali, ni život ni pisanje bez plamena ne vrijede mnogo. Jer takvi ne mogu da se domognu saznanja koje oslobađa. Koje napaja i oslobađa, istovremeno. E, to bi bio kirilični i kirilovski život i pisanje. Jer, najbolje je da se pisac prepusti da ga iščitava i ispisuje rođeni plamen. To je prava kultura, kultivacija, kirilizacija, kult plamena.
Možda pretjerujem? Da, pretjerujem. Ali kako ostati u umornim pričama? U ćirilici koja ne živi. Koja je samo ćirilica spolja. I priča bez života. Umorne priče su smrt prije smrti. Možda se treba i na to navići. Slušaš nekog koji ti sjedi za vratom. Težak, mora od čovjeka, mora od priče, mora od dikcije. Nikad u dom, nikad prestati, nikad na put. Ne zatvara prazna usta. Ne uvlači jezičinu u glavu. Tako biva kad nestane žive kirilice među nama. Ugase se lica. Nema kirilice gdje nema lica. Ubij Bože, nikad svanuti.
Nije problem kirilica ili latinica u Crnoj nam Gori. Nego upravo to – ima li lica ljudskoga među nama. Sa kojeg grije kirilična radost. Tvoračka radost, ako je to jasnije. Ako to nije sablast za mnoge. Hristos je negdje upozorio one koji dobro ne vide – „Teško onom ko se sablazni o mene”. Teško onom ko se sablazni o kiriličnu radost i svetost. Kao što su se sablaznili moji seljaci s Krnova i iz Kolašina, ispod Prokletija i iz Avetinja. I odrekli se svojih slova, zapretavši u lug narodnu pjesnaricu. Jedinu knjigu koju su imali u kući.
Oni koji su najdalje od kirilice drže za perčin Crnu Goru, i biju je koljenima u prsi. Ođe meko, ođe tvrdo. Ođe udri još, ođe je gotovo. I svi se pretvorili u advokate i dželate. To su najurgentniji i najplaćeniji poslovi danas u Crnoj nam Gori. Da izreknu smrtnu presudu kirilici i kiriličarima. Ali prava kirilica nadilazi ljudske zakone, ljudsku pamet, pa i državnu moć. Apsurdno je reći i misliti da Crna Gora ima državnu moć. Ona samo ima moć da uništava svoj narod. Ta joj je uloga dodijeljena. Da sramoti svoje pretke, čija kirilična lica sijaju još u savremenoj crnogorskoj tmuši. Da pije dušu na pamuk sinovima Crne Gore, da obožava dželate.
Crna Gora je pritisnuta velikijem samootpadom, programiranim samootpadništvom velikih razmjera. Crnogorski nesojluk se programski stvara. S bogatim državnim apanažama. Zlatili se Turci. Oni su znali da cijene naše ljude i junake. Nijesu nam ovako brljali ćirilicu. Nije im padalo na pamet da je sramote, i da breče – sve je to vaša, kosovska mitomanija. Sve to treba na smeće što prije. Ljepše bi vi bilo da vas nema. Ovako ćemo vas daviti dok vam duša na nos ne izađe.
Crna Gora se pretvorila u sudnicu: Kažu – neko je kriv za sve ovo. Ćeraćemo krivce, makar to bio cio narod. Šta će nam kriv i nakrivo nasađen narod? Tj, nasađen na kirilicu. Nasađena u njemu kirilica, iz koje izrasta srpska pšenica, tj. – nepokornost, nelojalnost, nemoguće potrebe duha. Sve ćemo ve sravniti sa pozitivnim zakonima koje su nam poslati linkom iz Brisela, recimo, ili iz kripto-kancelarija genijalnog Mefistofela, koje, da se ne zavaravamo, nijesu prestale da rade u Evropi od desetoga vijeka.
(Autor je književnik)