Predložene izmjene i dopune Zakona o stečaju, koje je sačinila Vlada, oslobodiće stečajne upravnike krivične odgovornosti za upropaštavanje preduzeća koja se prodaju kroz stečajni postupak, a u isto vrijeme će im omogućiti da imovinu preduzeća prodaju u bescjenje, čime korist od izmjena zakona jedino može imati stečajna mafija u Crnoj Gori, saopšteno je iz MANS-a.
– Praksa je pokazala da je i dosadašnji pravni okvir kojim se definiše rad stečajnih upravnika bio katastrofalan, pa je izmjenama zakona tu oblast potrebno dodatno regulisati i uvesti strožije mehanizme odgovornosti za stečajne upravnike i sistem njihovog nagrađivanja učiniti primjerenim. Vlada se odlučila na drugačiji pristup, da odgovornost stečajnih upravnika smanji i da im odriješene ruke da samostalno prodaju imovinu iz stečaja uz mogućnost značajnog smanjivanja cijene u krajnje netransparentnoj proceduri – naveli su iz MANS-a.
Kako su naveli iz te NVO, Crna Gora je proteklih godina svjedočila desetinama primjera katastrofalnih stečajnih postupaka, tokom kojih je imovina preduzeća rasprodata u bescjenje, radnici ostavljeni bez posla, plata, otpremnina i radnog staža, a jedino su stečajni upravnici dobijali basnoslovne naknade i novi vlasnici, koji su arčili bivšu državnu imovinu.
Iz MANS-a su kao dva primjera neuspješnih stečajnih postupaka naveli fabriku papira u Beranama i Imregnaciju iz Kolašina, u kojima su stečajni upravnici na ime naknade za vođenje stečaja u ta dva preduzeća dobili skoro 60 hiljada eura, uprkos loše obavljenom poslu.
– Jedan od primjera neuspješno privatizovanih državnih preduzeća stečaj je fabrika papira Beranka iz Berana, zapošljavala je preko 200 radnika i posjedovala vrijedne nekretnine. Nakon privatizacije novi vlasnik je dobio više vidova državne pomoći, ali je proizvodnja trajala samo dva mjeseca. Fabrika je zatvorena, više od pola radnika je otpušteno uz mizerne nadoknade, ostalim radnicima vlasnik je ostao dužan zarade, a državi poreze i doprinose. Već sedam godina fabrika ne radi. Za takav posao, stečajni upravnik koji je vodio stečajni postupak Momo Jokić je 2006. godine nagrađen u iznosu od preko 27 hiljada eura – naveli su iz MANS-a.
Privredni sud u Bijelom Polju je na zahtjev beogradskog preduzeća Tigo impeks uveo stečaj u Beranku u aprilu 2004. radi namirenja duga od preko 250 hiljada eura, a iste godine na trećoj licitaciji imovina tog preduzeća je prodata po početnoj cijeni od 999.573 eura, odnosno sedam puta jeftinije u odnosu na procijenjenu vrijednost imovine. Preduzeće je prodato jedinom ponuđaču Tigo impeksu, u vlasništvu Radoja Gomilanovića, na čiji je zahtjev i uveden stečaj u Beranku.
Gomilanović je godinama, kako su naveli iz MANS-a neometano otuđivao imovinu preduzeća, koja nije bila pod hipotekom i prodavao je u staro gvožđe, dok su gotovo sve preostale mašine za proizvodnju papira, stavljene pod hipoteku kod Hipo Alpe Adrija banke za kredit od 700 hiljada eura.
– Slična je situacija i sa firmom Impregnacija iz Kolašina u koju je stečaj uveden 2007, a zatim je privatizovala komanija Vektra Montenegro, vlasnika Dragana Brkovića, čiji cilj nije bio pokretanje proizvodnje, već da se jeftino, za 2,83 miliona eura, domogne preko 200.000 metara kvadratnih građevinskog zemljišta. Većina hala je nakon privatizacije porušena, a oprema, tvrde radnici, rasprodata. Ipak, za vođenje takvog stečajnog postupka, stečajni upravnik Milovan Ćulafić je potraživao 30 hiljada eura naknade – naveli su iz MANS-a.
MANS je još jednom pozvao skupšptinski Odbor za antikorupciju da hitno razmotri inicijativu koju su MANS i NVO Stečajci podnijeli prije tri mjeseca, te da organizuje sjednicu posvećenu problemima stečaja. Od odbora se očekuje i da Vladi da jasne smjernice za izmjene zakona u kojima će se jasno propisati odgovornost stečajnih upravnika za stečajeve koje vode, ali i pravedan sistem nagrađivanja u kojem stečajni upravnici za uništavanje kompanija neće moći da dobijaju na desetine hiljada eura nagrade.
J.V.
Radnici pali na teret Opštine
U trenutku privatizacije Beranka je bivšim radnicima dugovala preko 200 hiljada eura. U kupoprodajnom ugovoru je navedeno da potraživanja može da isplati novi vlasnik i da će mu za taj iznos biti umanjena kupoprodajna cijena. Prema navodima radnika, kupoprodajna cijena je umanjena, iako je dugovanja prema radnicima izmirila lokalna samouprava, umjesto novog vlasnika, naveli su iz te NVO.
Nakon privatizacije, kako su naveli iz MANS-a, u tom preduzeću je nakratno obnovljena proizvodnja, a u fabrici je radilo do 200 radnika. Vrlo kratak period obnavljanja proizvodnje rezultirao je ekološkom katastrofom i pomorom ribe u Limu. U tom periodu, kako su naveli iz te NVO, radnicima nijesu isplaćivane plate i po 30 mjeseci, niti im je povezan radni staž. U 2011. novi vlasnik se oslobodio većine radnika, kroz „sporazumni” raskid ugovora. Radnicima je ponuđeno po 12 minimalnih plata, što je tada iznosilo ukupno po 660 eura, otpremnine u iznosu od 330 eura i uplatu staža za 2010.