KOTOR – Porodica Ane Jovanović i Sefadina Ljajića dobila je prije tri mjeseca sedmog člana, malog Gaša koji sada, uz jednoipogodišnju sestru Butu, uživa pažnju svih ukućana. O njima, kao i o trogodišnjem Goranu i dvogodišnjoj Ismeti najviše brinu njihove starije sestre (po majci, iz prvog braka) – Aleksandra (11), Rada (9) i Jasmina (8). Od prije tri mjeseca sa njima je i djed Ramo Ljajić, Sefadinov očuh, koji je nepokretan i vezan je za krevet. Njihova ionako teška socijalna situacija sada je još teža, jer treba da brinu o staroj osobi koja zahtijeva posebnu medicinsku njegu. U jednoj prostoriji griju se pored peći na drva, vodu donose sa obližnje stare austrogarske bistijerne, a struju još nemaju.
Ana je državljanka Crne Gore i prima 102 eura na ime MOP-a i dječji dodatak od 57 eura za troje djece (za Gorana, Ismetu i Butu). Sefadin je kao raseljeno lice, posredstvom Konzulata Republike Srbije u Herceg Novom u septembru dobio ličnu kartu stranca sa privremenim boravkom u Crnoj Gori i srbijanski pasoš. Nezaposlen je, ali sakuplja staro željezo, siječe drva, držao je čak i konja za vuču, muči se da zaradi koji cent. Radan je i vrijedan, najviše voli da uzgaja životinje – ima više rasnih pasa, nekoliko kokošaka i zečeva, drži i jednu kozu, čak ima i golubove za svoj gušt, voli životinje, a tu ljubav prenosi i na djecu. Ali,od ljubavi se ne živi, te su se Ana i Sefadin zbog nezavidne materijalne situacije obratili za pomoć Centru za socijalni rad u Kotoru.
– Napisali smo molbu Centru za socijalni rad da nam pomognu da zbrinemo djeda Rama i čekamo odgovor od direktora Vasilija Todorovića. Starac ne vidi, nepokretan je, leži u krevetu, noge su mu oduzete. Najstarije kćerke mi pomažu oko njega, ali sa sedmoro djece i dvije bebe nije mi lako. Boravimo svi u jednoj prostoriji, tu ručamo, grijemo se, spavamo. Za bolesnog čovjeka potrebna je posebna njega, ljekovi, higijena, a mi ovdje nemamo uslova. U istoj prostoriji moram da hranim djecu i presvlačim i bebe – kaže Ana.
Čitava porodica je živjela u obližnjoj šupi (dva sa dva metra kvadratna) pokrivenoj ceradom, dok se zid, nakon obilnih kiša, krajem 2013. godine nije srušio, te su jedno vrijeme živjeli i u autu. Djed Ramo je u to vrijeme bio na Kosovu, odakle je rodom. Opština Kotor (Direkcija za uređenje i izgradnju) dala im je pomoć u građevinskom materijalu, pa su „zakrpili” zidove nešto prostranijeg objekta, koji je ranije izgorio u požaru, i pokrili novi „dom”. Uselili su 2. januara 2014. godine, uz materijalnu pomoć mnogih dobrih ljudi iz Kotora, Tivta, Radovića, Nikšića, Podgorice.
Ramo nije imao nikakvih dokumenata, jer mu je sve izgorelo u požaru na Lovanji, te nije mogao da ostvari pravo na socijalnu pomoć u Crnoj Gori. Težak život natjerao ga je da se vrati na Kosovo, ali ne zadugo.
– Više puta sam išao u Vitomiricu i vraćao se. Pošto nijesam imao dokumenata, kotorske vlasti su me poslale na Kosovo krajem 2013. godine. Tamo sam oko pola godine boravio kod sestre. Ona mi je pomogla da sredim papire za penziju, koju mi šalje po braći. Primam 135 eura – objašnjava Ramo i dodaje da ga njegovi sunarodnici na Kosovu nijesu prihvatili.
– Doživio sam da me mještani maltretiraju i tuku. Prebili su me više puta. Morao sam da spasavam živu glavu, te sam se vratio ovamo. Moja dva brata žive u Kotoru. Kod Sefadina i Ane sam već tri mjeseca. Prije mjesec dana iznenada sam počeo da se gušim, kako sam sjeo, više nijesam ustajao. Od tada sam nepokretan. To je posledica prebijanja, tvrdi Ramo. On je došao sa kosovskom ličnom kartom, a u Crnoj Gori nije ni prijavljen.
M.D.Popović
Od poljoprivrede do bijede
Ramo je rođen 1945. godine u Pepićima blizu Peći, gdje je sa suprugom i dva sina živio od poljoprivrede. Radio je kao šumar. Od `64. godine je sa porodicom preselio u Vitomiricu. Kada mu je 5. maja 2002. godine umrla žena, odlučio je da proda imanje i napusti Kosovo. U Crnu Goru je došao 17. maja iste godine. On i njegov posinak Sefadin preživljavali su radeći fizičke poslove, selili se iz mjesta u mjesto.
– U baraci „Prvoborac” u Dobroti živjeli smo godinu dana, radio sam sve – vadio kamenje, sjekao šumu, kopao kanale i septičke jame. Niko mi nije rekao kome da se obratim, gdje da se prijavim za pomoć, prisjeća se Ramo. Sa Sefadinom, koji ga je prihvatio kao rođeni sin, jedno vrijeme živio je u Podgorici, zatim se vratio u Boku kotorsku i naselio na brdu Vrmac, a onda, kako su mališani odrastali i stasali za školu, sišli su u podnožje i sklepali baraku na Lovanji, odakle je bilo lakše prevoziti djecu do škole u Kotoru. Tu je 2010. godine izbio požar, u kome su živote izgubile dvije bebe Sefadina i Ane. Nakon raznih peripetija, oni se s djecom ponovo vraćaju na Vrmac, gdje su ostali do danas. Prije par godina u dva požara koji su „pokosili” makiju na brdu, njihov „kućerak” pretrpio je veliku štetu, ali su, srećom, svi ostali živi. Tada su intervenisali kotorski vatrogasci.