Priredio: dr Vukić Ilinčić
P
rofesor Lakić je u više navrata boravio u Francuskoj, tako da ovaj putopis ima elemente dnevnih zapisa i sjećanja. Zadnji put do sada bio je u Parizu kao član Komisije za odbranu doktorata u Sorboni 2005. godine. Bilo je, pored dužih, i kraćih posjeta, po principu en pasent. Ovaj dio putopisa je naslovio sa Pariski medaljoni, pošto ga je uvijek, kako kaže, uzbuđivao susret sa Parizom, posebno boravak u njemu.
Lakić Pariz doživljava kao put kroz istoriju civilizacije, literature i umjetnosti.
U sjećanjima Versaj mora zauzeti upadljivo mjesto, naglašava Lakić. U jednoj sali ovog dvorca stvarana je Versajska Jugoslavija – prva zajednička država južnoslovenskih naroda. Francuzi su Jugoslaviju smatrali svojim čedom ili, bolje kazano, svojim djelom. Pritom su zanemarivali ključnu činjenicu da je ideja jugoslovenstva mnogo starija od države.
Među znamenitostima Pariza su svakako Les invellides.Tu je sahranjen Napoleon Bonaparta. Lakić kaže da ga je „zavolio“ još kao student istorije na Filozofskom fakultetu, najvjerovatnije zog profesora – akademika Jorja Tadića, koji je studente svojim autoritetom „primoravao“ da zavole njegov predmet – opštu istoriju. „Napoleon je bio ličnost koja se mora zavoljeti. Najjači državnik svoga vremena. I vojskovođa. Zahvaljujući Ratu i miru Lava Tolstoja doživjeli smo i Napoleonov pohod na Rusiju 1812. godine. Kada sam osmatrao Panoramu Borodinske bitke u Moskvi – vidio sam svu veličinu i Napoleona i Lava Tolstoja“.
Muzej Les invellides je tako kocipiran da se svi posjetioci moraju pokloniti Napoleonu jer je njegov grob na dnu, a posmatra se sa aglerije. „Genijalna ideja – arhitekte ovog Mauzoleja!“, zaključuje Lakić.
Pri obilasku crkve Notr Dam, Lakić zapisuje svoj utisak, da se susreo sa starijom istorijom i da spomenici dugo pamte. „Zvona Notr Dama su 1389. godine oglasila pobjedu Srba na Kosovu – nad velikom turskom vojskom. U stvari pobjedu hrišćana nad muhamedanskim osvajačima. Odavno se zna za nas – zahvaljujući našim precima. Duboki su naši korijeni i u civilizacijskom smislu. Ta tradicija je i danas naše veliko bogatstvo. Zato postoje istorijski i neistorijski narodi“...
Centar svih pariskih centara je Latinski kvart. U centru Latinskog kvarta je Sorbona. Jelisejska polja u Parizu možda nijesu najduža avenija. Ali svakako jesu najljepša. Počinju sa trgom Etoile ,što znači zvijezda. I odista u Trg se sliva desetak bulevara. U centru je Trijumfalna kapija koja dominira monumentalnošću i ljepotom. Završavaju sa Place de la konkorde, jednim opet veličanstvenim trgom veličine jednog našeg osrednjeg grada.
Zanimljiva je priča o generalima De Golu i Petenu. Prvi je simbol otpora Francuza protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, a drugi – Peten je veliki pobjednik, takođe nad Njemcima u Prvom svjetskom ratu. Prilikom ranijeg boravka u Parizu, gazdarica stana u kojem je Lakić boravio, Madamme Paulet, oduševljavala se Petenom. Zanimljivo je Lakićevo i njeno sporenje. „On je žrtvovao svoj ugled pobjednika i spasio Francusku u Drugom svjetskom ratu – pa je kolaborirao sa mnogo jakom Njemačkom.“ Na Lakićevo kontrapitanje: „A šta bi bilo sa Evropom i svijetom da su svi postupili kao Peten?“, nije mogla da odgovori, „ali je bila uvjerena“, kaže Lakić „uprkos poodmaklim godinama, da će dočekati dan kada će De Gol visiti, jer je poslao u smrt velikog Petena – iz ljubomore!“
Ovom zanimljivom dijalogu Lakić dodaje svoju konstataciju da „ta utakmica sa De Golom još uvijek traje. Trg Etoile je preimenovan u Place de Gol. Jedni su to prihvatili, drugi su ostali vjerni starom imenu. Ta utakmica traje. Kada sam bio u Parizu 2005. godine – čini mi se da malu prednost, ipak, ima De Gol. Vrijeme čini svoje.“
Sličan primjer i sudbina kao Petenova je i slučaj srpskog generala Milana Nedića. Junak u Prvom svjetskom ratu, takođe protiv Njemaca, a kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu, sa istima. Čudni li su putevi Gospodnji! Da sudbina obojice generala nije žalosna, bila bi smiješna, kako bi rekao veliki Napoleon. (primj. V.I.)
Lakić bilježi još jedan zanimljiv detalj iz Pariza, a vezan je za našeg slikara Uroša Toškovića. Lakić je učestvovao u organizaciji izložbe preko direktorice Kulturnog centra u pariskoj opštini Nanter, u kojoj su na vlasti bili komunisti. Prvo su obišli zajedno atelje slikara Toškovića i sve se dogovorili. To je bilo u vremenu samog Lakićevog povrataka iz Pariza 1974. godine. Direktorica mu je kasnije pismom javila da su joj propala dva dogovorena susreta sa Toškovićem, a pismo je završila sa, za Lakića „novim francuskim ekspresionom: Jamae deu sans trais! Bez treće nema sreće!“
(Nastaviće se)