Piše: Marko Lalević
Plato ispred Skupštine grada prepun razdraganih lica, mladih, starijih ljudi, djece... Osjeća se dobra i pozitivna atmosfera u vazduhu. Zastave grada, pištaljke, vuvuzele, bubnjevi, kamion sa ozvučenjem, žute patkice...
Neko bi pomislio da će svakog časa na poznatom balkonu da se pojavi Novak Đoković poslije osvojenog Rolan Garosa, ili neko od zlatnih srpskih sportista. Ali, Beograđani su se ovaj put okupili drugim povodom – da iskažu građanski protest, da zatraže ostavke, kazne za odgovorne... Naime, prošla su dva mjeseca poslije noćnog fantomskog rušenja u Savamali, a imena odgovornih se i dalje skrivaju. Tim povodom grupa mladih angažovanih ljudi okupljenih oko inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ već dvije godine organizuje razne oblike protesta protiv megalomanskog i štetnog projekta aktuelnog režima u Srbiji pod nazivom „Beograd na vodi“.
No, pokazalo se da su režimi manje-više svuda isti i da se služe istim sredstvima – omalovažavanjem i diskreditacijom kritičara, medijskom satanizacijom i izolacijom...Ali, ovog puta se preko 20.000 hiljada građana odazvalo pozivu te apolitične građanske inicijative i poručilo im da to „neće proći“. Jer to je Beograd, glavni grad, koji je još jednom pokazao da u njemu postoji građanska svijest, nezavisni intelektualci, književnici, novinari, poznati sportisti, profesori univerziteta, studenti, javne ličnosti... koji su zajedno sa oduševljenim masom na pitanje govornika „Čiji grad?“ u jedan glas klicali „Naš grad“.
Podrška je stigla i od legendarnog selektora reprezentacija Jugoslavije i Srbije Dušana Dude Ivkovića. Skromna organizacija, samo četiri govornika, osim novinara Vremena Miloša Vasića meni nepoznati hrabri i odvažni mladi ljudi. Protestni skup inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ zbog rušenja objekata u Savamali nastavljen je kilometarskom šetnjom od Skupštine grada do Palate Srbije i Ministarstva unutrašnjih poslova, gdje je na platou bio postavljen simbol protesta – osam metara visoka žuta patka, koja je rasla zajedno sa lažima vlasti o ovom slučaju. Zatražene su ostavke gradonačelnika, ministra policije i načelnika komunalne policije.
Protest je završen bez i najmanjeg incidenta, nije bilo redara, svih 20.000 prisutnih su obavljali tu funkciju i pokazali zrelost, ali i iskustvo protestovanja još iz poslednjih deset godina prošlog vijeka. Policija je bila praktično neprimjetna, osim nekoliko policajaca koji su u kratkim majicama i sa najminimalnijom opremom zajedno sa protestantima prešli cijelu maršrutu. To su primjetne i bitne razlike u odnosu na proteste DF-a protiv režima u Crnoj Gori. Nepregledna rijeka ljudi – nijedna naslovna stranica novina. Medijski mrak je ipak najvažnija poluga svakog režima.
Građani na pomenuti protest nisu došli ni zbog jedne opozicione partije, ili skrivenih namjera nekoga iz inostranstva, kako to režimski mediji pokušavaju da predstave, već su ovim činom branili osnovno ljudsko dostojanstvo, jasno poručivši da niko ne smije da ruši, vezuje i maltretira građane Beograda i tjera policiju na saučesništvo. Upravo ovakvi protesti fale Crnoj Gori. Beograđani nisu tražili izgovore – pretoplo je, ili igra se neka dobra utakmica na evropskom prvenstvu, ili junski rok je, sezona godišnjih odmora... Sve to bi u Crnoj Gori, a posebno u Podgorici, bili razlozi da se ne dođe na proteste.
Zašto u Crnoj Gori protestnu šetnju ne bi organizovali, na primjer, građani Kotora, recimo protiv skrivenih kamera i tajnog nadziranja njegovih stanovnika od strane raznih mafijaških klanova? Ili stanovnici Petrovca? Ili Rožajci zato što njihove majke, sestre i žene ne mogu da ostvare pravo na penziju po osnovu rađanja troje i više djece zbog „izgubljene dokumentacije“ Biroa rada? Ili da građani glavnog grada izađu na ulice u znak podrške otpuštenoj menadžerki hotela „Ramada“, inače samohranoj majci, zbog otkrivanja zloupotreba u trošenju državnog novca u partijske svrhe?
Vidjeli smo proteste mladih stručnjaka okuplenjih oko NVO KANA protiv devastacije hotela Podgorica, objekata od kulturno-istorijskog značaja. Vrlo malo Podgoričana je protestovalo s njima.
I dolazim do ključnog pitanja: ima li u Crnoj Gori nezavisnih intelektualaca, nezavisnih novinara, javnih ličnosti, poznatih sportista, dramskih umjetnika, univerzitetskih profesora, akademika, studenata, sindikalnih organizacija i angažovanih građana koji bi pokrenuli i podržali neku sličnu akciju? Ne mora stalno Demokratski front, ne mora uvijek politika. Prilike za proteste, za građansku hrabrost i neposlušnost, ima svuda i svakodnevno, u Kotoru, Petrovcu, Budvi, Rožajama, Pljevljima... Ima li Crna Gora intelektualce? Trebaju nam ovakvi protesti, ne samo zbog smjene vlasti, nego zbog demokratije, zbog budućnosti nove, bolje i pravednije Crne Gore, države svih njenih građana.
Imamo jedan takav svijetli i uspješni primjer građanskog aktivizma u Beranama, imamo Beranselo i deda Đošu. Zato je ovih dana grupa građana predložila Savjet MZ Beranselo za nagradu „21. jul”, kao vid afirmacije građanskog aktivizma i neposlušnosti. Nadam se da će nagrada doći u prave ruke i da će Berane opet dati doprinos i pravi primjer da je snaga u građananima, a ne u vlasti, ko god bio u njoj.