PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
Od samog početka rada Liceja Puškin je bio naš pjesnik. Poslije podne smo imali čas kod profesora Koševskog. On je završio obradu lekcije nešto prije zvaničnog oglašavanja završetka časa, i tada je rekao: „A sada ćemo, gospodo, da isprobamo vaša pera. Opišite mi, molim vas, ružu u stihovima”. Nama nikako to nije polazilo za rukom, a Puškin je u trenutku naspisao i pročitao dvije strofe, koje su nas oduševile. Koševski je uzeo rukopis i odnio ga sa sobom. To se dogodilo krajem 1811. ili početkom 1812. godine.
Puškim je, potom, stalno i aktivno učestvovao u svim književnim kretanjima, improvizovao je takozvane narodne pjesme, oštrio epigrame o svima nama. Najprije je bio aktivan u okvirima Liceja, a potom i van njega, sve do moskovskih, savremenih izdavačkih kuća. Sve je to pratio P.V.Anenkov, poznati izdavač Puškinovih djela, koji je uobličavao svoj rad neobično istančanim i potpunim poznavanjem Puškinovog stvaralaštva i toplom ljubavlju prema Puškinu – pjesniku i čovjeku.
Sada ću da ispričam slučaj „gogelj-mogelj”, o kojemu je trag sačuvan u Ljetopisu Liceja. Jedan naš obični nestašluk je dobio tako velike razmjere, da je mogao imati pogubne posledice i za Puškina i za mene. Meni, Puškinu i Malinovskom prohtjelo se da pijemo „gogelj-mogelj” (piće napravljeno u domaćoj radinosti od ruma, jaja i šećera, koje je svojevremeno pio Nikolaj Vasiljevič Gogolj). Ja sam obezbijedio flašu ruma, dodali smo jaja i šećer, i započeo je proizvodni proces u uzavrelom samovaru. Razumije se, pored nas trojice, u to naše malo večernje slavlje bili su uključeni i drugi, ali oni su ostali iza kulisa te zabave. U stvari, jedan od njih, upravo Tirkov, na koga je rum suviše jako djelovao, postao je uzrok zbog kojega je dežurni službenik primijetio neku neobičnu živost, galamu i trku. Obavijestio je o tome inspektora koji je poslije večere izvršio pregled i primijetio među nama nekakvu uzrujanost. Odmah su počela ispitivanja i istrage. Nas trojica smo odmah priznali da je to naša rabota, i da smo mi jedini krivci.
Profesor Gauenšvild, u to vrijeme vršilac dužnosti direktora, o tome je obavijestio ministra Razumovskog. Ministar je doputovao iz Peterburga, pozvao čitavo naše odjeljenje i izrekao nam formalno strogu osudu. Ali time stvar nije dovedena do kraja. Sa problemom je upoznata Licejska konferencija, koja je utvrdila sledeće mjere:
1. Dvije nedjelje svi da klečimo u crkvi za vrijeme jutarnje i večernje molitve;
2. Da u trpezariji sjedimo na poslednjim mjestima, koja su predviđena za one koji su kažnjeni zbog lošeg ponašanja, i
3. Da se naša imena i prezimena, sa formulacijom krivice i osude, uz naše potpise, unesu u licejsku crnu knjigu, kao opomena i upozorenje svim ostalim licejcima, i da nam se to unese u svjedočanstvo o završenom Liceju.
Prva tačka presude je bukvalno odmah realizovana. Druga mjera je ublažena tako što smo, na predlog rukovodstva, vremenom postepeno dolazili na svoja prethodno raspoređena mjesta u trpezariji.
Tim povodom Puškin je napisao stihove:
Pomilovani dječaci, iže,
Sjede sad do kaše bliže.
Treća mjera nije ostavila nikakve posledice. Kada je, prilikom našeg završetka Liceja, crna knjiga, u kojoj smo samo mi bili upisani, predočena Konferenciji i direktoru Engeljgardu, on se zaprepastio i počeo dokazivati članovima Konfrencije da ne bi bilo mudro da davni nestašluk, za koji je tada donesena ta mjera, utiče na budućnost pomenutih diplomaca. Svi su se sa njim složili i problem je, konačno, za sva vremena, otišao u arhivu.
Slučaj „gogelj-mogelj” je poslužio kao osnov za stihove koje je Puškin posvetio meni:
Pamtiš li, moj po čaši, brate
Kako smo u prijatnoj tišini
Utapali mi tugu našu
U čisto, pjenušavo vino?
Kako smo ćutali, skriveni
U tijesnom uglu Liceja,
Daleko od školske straže,
Uživali opušteni i lenji.
Pamtiš li naše šaputanje
Za stolom sa punim flašama,
I malim staklenim čašama,
Uz dim cigareta jeftinih?
Prijatno je kipio samovar,
Dizali su se kolutovi dima!...
Odjednom smo iznenadno čuli
Užasni glas školskog stražara.
Flaše su u jedan tren nestale,
Čaše su letjele kroz prozor,
Po podu svuda razliveni
Voda i prosuto bijelo vino
Bježimo veoma užurbano,
U tren je nestao raniji strah
Obrazi vedre, rumene boje,
Razum i srce na ustima.
Smijeh naše čiste radosti,
Pogled naš miran i mutan,
Zamijenili su čas pijanstva.
Prijatnim našim razgovorom,
O prijatelji moji srdačni!
Vama se kunem ja za stolom,
Svake godine, veoma često,
Sjetim se vas, uz čašu vina.
(Nastaviće se)