Po povratku u Beograd, krajem avgusta 1856. godine, knežević Petar se upisao u treći razred gimnazije. Nadzor nad njegovim školovanjem bio je povjeren Luki Pavloviću, direktoru gimnazije, koji je pripremio program po kome će mladi đak učiti. On je uključivao nauku hristijansku, slovesnost srpsku, istoriju naroda srpskog, zemljopis, istoriju jestestvenu, matematiku, francuski i njemački jezik, krasnopis, načertanije, klavir i egzercir. Sve predmete slušao je i u gimnaziji osim dva poslednja, koje je radio u konaku. Profesori su mu bili arhimandrit Evgenije (nauka hristijanska) Aleksandar Čvorković (srpska slovesnost i jestestvena istorija), Jova Ilić (zemljopis i srpska istorija), Nikola Panić (matematika), Karlo Alen (francuski jezik), Antonije Šulc (njemački jezik) i Jovan Deroko (krasnopis i načertanije). Za rad sa kneževićem profesori su primali između 100–150 talira godišnje plate, dok je direktor Pavlović primao 400 talira. Pavlović je imao obavezu da zamjenjuje bolesne i odsutne profesore, a morao je posebno brinuti za kneževićevo vladanje. Knez Aleksandar je odborio Pavlovićev program, po kome je 2/14. juna 1857. godine knežević završio treći razred gimnazije. Sve predmete završio je sa odličnim uspjehom, osim istorije Srba i matematike, iz kojih je imao vrlo dobre ocjene.
Kao i prethodnih godina, knežević Petar je školski raspust proveo u inostanstvu. Tokom čitavog ljeta bio je slab i bolestan, što je izazvalo posebnu zabrinutost roditelja. Istovremeno, na sceni se, potpuno neočekivano i neobjašnjivo, pojavio Podhorski. On je putovao sa kneževićem, iako nema traga na koji je način ovaj put bio primljen u kneževu službu. Već 11. jula 1857. godine Podhorski se nalazio sa kneževićem Petrom u Karlsbadu. On je narednog dana javio iz Karlsbada da su zbog „Perine slabosti” otišli u Beč na savjetovanje kod ljekara profesora Škode i Opoldera. Oni su kneževića uputili u Veneciju da uzima morska kupanja. Kneginja Persida je bila protiv toga. U toku narednih nedjelja nije se ništa osobito događalo, a knežević Petar nije išao u Veneciju. Bečki doktori Opolder i Škoda nijesu bili u Beču, pa se postavilo pitanje da li ih treba čekati ili se vratiti u Beograd. Tek krajem avgusta Marković je pisao knezu Aleksandru da je predao Kosti Nikolajeviću telegram Filipa Hristića iz Beča. Predstavnik Srbije u Dunavskoj komisiji javljao je knezu da ne treba da se čeka povratak bečkih doktora. To mišljenje dijelila je i kneginja Persida, koja je zahtijevala da se knežević Petar odmah vrati u Beograd. Čekao se knežev odgovor. Hristić je javljao da bi „na Petru nepovoljno vpečatenije učinilo to kad bi sad u Veneciju ići morao i da bi to njegovo protiv volje putovanje osobito sada, gdi je mislio skoro svoje viditi više zdravlju škodilo nego polzovalo”. Istoga dana Nikolajević je obavijestio kneza Aleksandra, koji se nalazio u Kragujevcu, da je prispio njegov telegram u vezi sa kneževićem. Istovremeno, u Beograd je stigla i kneginja Persida. Ni ona nije bila mišljenja da knežević treba da ide u Veneciju. Nikolajević je dopuštao da će ona promijeniti svoj stav poslije razgovora sa knezom.
Kneginja Persida nije promijenila svoj stav i tražila je da se knežević odmah vrati u Beograd. Njen otac Jefrem telegrafisao je Tasi Nenadoviću da se odmah vrati u Beograd sa Petrom, ako su „gotovi sa haljinama”. Sestrić i ujak zaustavili su se u Beču da popune svoju garderobu i nijesu su se žurili kući. Prvih dana septembra, Marković je javljao knezu Aleksandru da je pisao Filipu Hristiću da razgovora sa prof. Škodom „o onom što Vi želite čuti od njega za njegovo (Petrovo) zdravlje”. Nije poznato kakvo je mišljenje dao prof. Škoda. Dva dana kasnije, Nikolajević je javio knezu da se dolazak kneževića Petra očekuje sjutra i da je nekoliko oficira prešlo u Zemun da ga tamo dočekaju. Neki Herkalović, koji se upravio vratio iz Beča, saopštio je da knežević sasvim zdravo i veselo izgleda. Sestrić i ujak stigli su u Beograd 18. septembra 1856. godine.
Sa kneževićem Petrom u Beograd je došao i Podhorski. On je preuzeo brigu oko vaspitanja kneževića Petra i Andreja i ostao dugo njihov duhovni i obrazovni mentor. Živjeli su zajedno u kući u Krunskoj ulici, gdje je Đorđe Simić odlazio da se igra. Odmah po dolasku u Beograd, Podhorski je pripremao plan rada za kneževića Petra. O tome je Nikolajević obavijestio kneza Aleksandra, koji se nalazio u Kragujevcu. Nikolajević je pisao da „Perin učitelj sprema za njega program nauka za iduću godinu”. Knežev zet je stekao najljepše mišljenje o Podhorskom. „Ovaj čovjek vidi mi se solidno učen i majstor svoje profesije. Njegov je plan za vaspitanje Perino po mom mišljenju izvrsno udešen.” Kad se knez vrati u Beograd, lično će se u to uvjeriti, pisao je Nikolajević.
Program kneževićevog obrazovanja u četvrtom razredu gimnazije bio je obiman i naporan. Imao je 36 časova nedjeljno iz obrazovnih predmeta, i to: iz francuskog jezika 7, njemačkog jezika 5, fizike 6, matematike 4, po 3 iz srpske književnosti, opšte istorije, mineralogije, hemije i 2 iz crkvene istorije. Imao je 6 časova klavira, svakog dana od 11 do 12 časova.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ