Institut za srpsku kulturu u Nikšiću organizovao je naučni skup o dr Ljubomiru Durkoviću Jakšiću, a povodom vijeka od njegovog rođenja i dvadeset godina od upokojenja. Dr Jakšić, kazao je doc. dr Budimir Aleksić, predsjednik Upravnog odbora Instituta, jedan je od najznačajnijih srpskih crkvenih istoričara 20. vijeka. Rođen je 1907. u žabljačkom selu Vrela, nižu gimnaziju završio je u Pljevljima, potom Cetinjsku bogosloviju 1928., da bi, naveo je Aleksić, zatim otišao u Beograd na studije teologije. Kao stipendista Poljske pravoslavne crkve prešao je na studije u Varšavu, gdje je završio tri fakulteta - bogoslovski, pravni i istoriju. Tu je 1937. godine doktorirao na temi „Petar II Petrović Njegoš”. Radni vijek proveo je u Beogradu, jedno vrijeme radio u kabinetu patrijarha Gavrila Dožića, nekoliko godina bio profesor istorije Srpske pravoslavne crkve (SPC) na Bogoslovskom fakultetu, a penzionisao se u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković” u zvanju naučnog savjetnika. Takvom djelatniku, istakao je Aleksić, nije posvećena adekvatna pažnja, niti je njegovo djelo naučno valorizovano.
- Dr Ljubomir Durković Jakšić jedan je od naših najvećih njegošologa, veliki poznavalac i proučavalac starih srpskih knjiga, bibliotekarstva i knjižarstva. Ljubomir Durković je čitav život posvetio nauci. Ogledao se u mnogim naučnim oblastima, a najviše traga je ostavio u njegošologiji, istoriji SPC, bibliografiji i bibliologiji. Više od 60 godina intenzivnog stvaralačkog rada: naučnog, profesorskog, publicističkog, bibliotečkog - svrstava ga u red najistaknutijih srpskih crkvenih i kulturnih djelatnika 20. vijeka, kazao je dr Aleksić.
Durković je, rekao je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, bio veliki posvećenik nauke, specifičan po mnogo čemu i kao ličnost i kao naučnik. Na svaki njegov podatak, rekao je vladika, može se osloniti, jer iza toga stoji veliko znanje.
- Imao je širine da i sam sebe popravlja, a to mogu samo rijetki i veliki, oni kojima je Bog dao da požive dug vijek. A ono gdje je on sam sebe popravio je izuzetno važno za nas - kazao je vladika Joanikije koji je poznavao dr Jakšića.
Sedamdesetih godina taj veliki naučni djelatnik, istakao je vladika, napisao je rad o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, držeći se onoga što je do tada pisano o Mitropoliji, a postoji spisak naučnika koji su tada tvrdili da je ona autokefalna.
- Uz manje dopune i on se držao tog stava, međutim, uvidio je da to nije tako, pa je ispravio svoju grešku i grešku svojih prethodnika i napisao obimnu studiju „Mitropolija crnogorsko-primorska nikada nije bila autokefalna”. Ta knjiga je nezaobilazna do dana današnjeg za svakog ko se bavi istorijom i statusom Mitropolije crnogorsko-primorske. Osim toga, uvijek moramo pomenuti i njegove ogromne zasluge u organizovanju borbe za Lovćensku kapelu. Iako je kapela srušena, mislim, da ta njegova borba nije bila uzaludna, a sve ono što je napisao o Lovćenskoj kapeli, njegov lični doprinos, ima ogroman značaj za nas, istakao je episkop Joanikije.
Institut će do kraja godine objaviti Zbornik radova sa ovog skupa i biobliografiju dr Ljubomira Durkovića Jakšića, a u pitanju je nekoliko desetina posebnih izdanja i nekoliko stotina naučnih radova, tekstova, rasprava, osvrta, polemika, objavljenih u periodici poslije Drugog svjetskog rata, pa do njegove smrti 1997. godine.
O Ljubomiru Durkoviću Jakšiću u Nikšiću govorili su i direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda prof. dr Veljko Đurić Mišina, Tomaš Ćorović, dr Žarko Leković, prof. dr Dalibor Petrović, prof. dr Miroslav Doderović, dr Radisav Marojević, dr Miodrag Čizmović, dr Vasilj Jovović i Aleksandar Vujović. Medijator skupa bio je đakon dr Nikola Marojević direktor Instituta.
B.BRAŠNjO
Istoričar svoga naroda
Dr Aleksić je naglasio da je Jakšić nekoliko značajnih i zanimljivih radova posvetio temama iz prošlosti svog užeg, durmitorskog, i šireg zavičaja, Stare Hercegovine.
- Godine 2012. objavljeno je njegovo monumentalno djelo „Pljevlja i manastir Sveta Trojica” čiji podnaslov – „Borba protiv rasrbljivanja do oslobođenja od Turaka 1912. godine”, preciznije ukazuje na sadržaj ove knjige iz Durkovićeve zaostavštvine, za koju njen prikazivač u listu „Pravoslavlje” tvrdi da predstavlja „životno djelo velikog i neumornog pregaoca u izučavanju istorije ovoga naroda”, naveo je Aleksić.
„Čuvar” bogoslužbenih knjiga
Glavno obilježje i doprinos Durkovićevog istraživanja jeste lista rukopisa i starih štampanih knjiga više manastirskih i državnih biblioteka koje je obradio u svom dugogodišnjem radu, rekao je protojerej Slobodan Jokić. Ono što je u neku ruku nedostatak njegovog istraživanja, jeste što ih je vrlo malo opisivao. Osim popisivanja knjiga sa velikim uspjehom, rekao je protojerej Jokić, bavio se njihovim istorijskim tokovima, nastajanjima, prepisivanjima, štampanjima, smještajem, seljenjima, ali i njihovim nestajanjima, stradanjima ili trajnim gubljenjima kroz razne istorijske tokove koje su zadesile i sami srpski narod kome su bile jedne od najvećih kulturnih i duhovnih vrijednosti. Durković je istraživao manastirske biblioteke Hilandara, Svete Trojice kod Pljevalja, Morače, Šišatovca, Patrijaršije u Beogradu, kao i srpske biblioteke u Sjevernoj Dalmaciji od Šibenika, Livna, Obrovca, Zadra, Manastira Krke, Dragovića, Krupe.