-Piše: Vuk Vuković
Doba orgijanja slike. Totalna transfuzija prikopčana na stvarnost: predimenzioniranost odnosa, vrši moćan trjumf nad okretljivim stanjem robâ. Kao da je sve u znaku dostignute, pa i prestignute želje. Produkcija umjetnosti, pornografije, terorizma, doživjela je eru svog najvišeg spektakla. Ovo je, na svaki način – promo univerzum!
Energija teži brisanju, iako su podaci kao takvi besmisleni. Kontakt je ostvarljiv još jedino između praznih prenosa. Istorija se maksimalno ubrzala, distorzirajući poretke, udvajajući ih narezivanjem, to je sada jedan kolaž, od mističnog srednjeg vijeka do kubističkog botoksa, u miksu smo dobili muškobanjastu Veneru – fitnes pol.
Nemoguće je povući liniju i napraviti presjek stvari. Tumbanje i šljaštenje, buka i turiranje u iščezloj ravnici: naša sudbina je da okončamo mlako, u jednoj odveć svedenoj apokalipsi, čija snaga više neće biti u stanju uzdići smrt ni do koljena. Uz to, ne čini li se kako smo svi na svoj način taoci sveopšte lutrije?!
Estetsko se tehno-hipnotizovalo, rastvorilo i umrežilo, i, prije svega – ogolilo. Razbacano na sve strane, ono je ponajviše doraslo stvarnosti rashoda: onoga trenutka kada se estetsko počelo izvještavati, duh umjetnosti, želje i fantazma, pretvorio se u deponiju.
Ibijevski stomak i/ili megapolis: moć proizvodnje preko proizvodnje, čaranje besmisla, metaslika koja magnetiše i ujedno mlači. Svi ti grand sistemi u svom srcu su plitki, zavise od izjava, aplikacija, sekundarnih udara, tako da univerzum više ne usisava, odsada rendgenski provlači stvari i na njih zrači proizvoljnim dijagnozama. Pa i pored toga, ovo je nedodirljiv svijet, još porozan, stiče se utisak kako je i lak, izmjestljiv, i ovdje i ondje, svecijelan i jednako tome djeljiv. Međutim, to je svijet udesa, gdje slike bez sadržaja lokalizuju poruke bez prijema. U tom pretumbavanju, snage su zaista vještačke.
Nihilizam je za san imao neki od vrhunaca, prevrednovanje ili ništenje, sasvim svejedno... Kultura je tada bila u punoj potenciji, između arijevske nezajažljivosti i pariske finese, duh se snažio napadom kao i ljepotom otklona. Romantizam je na svoj pritajen način zavodio sudbinu privoljavajući je slavnom ništavilu, rezignaciji i dekadenciji. Danas je sve kvazikvantitet, bolno jasna računica, dva u jednom, metafizika trgovine i božanstvo kesâ. Od mode do tajne tako je malo!
Nema nikakvog insistiranja na bilo čemu, i ako se još negdje provlači ta nit, to nije ništa drugo do jeftina podvala. To što mediji do iznemoglosti pumpaju jedno meduzino stanje povezanosti, ne znači kako se parazitski nismo pomračili. Živimo od uživo života, od spontanosti prenosa, od uniformisane erotike i veganske umjetnosti. U znaku mladog, liberalnog, zelenog, ultratransparentnog, okretljivog i a-ženskog – stvorili smo neo-ikone! Uporedo s tim bujaju prava: humanitarni sport, dan planete, prava životinja. Sve grabi ka svom setu, svjetlu i figuri; događaj i njegova bilješka, i smrt koju preskače i od koje nanovo troši.
Zar u ovakvom rasporedu ironija ne bi bila spasonosna strategija, možda čak i ravnodušnost dolazi u obzir... Naprotiv, s druge strane, radi se o prezasićenosti, o usjeklinama i neiživljenosti, o usiljenosti bez kraja, bez ukusa i milosti, logično je da smo bez odraza.
Potreban nam je delirirajući diskurs! Pokušajmo sa estetizacijom uprazno, oponašajući istorijski hod u porazno, ono predvođenje političkog karaktera koje imajući i tu privilegiju, zasljepljuje nevjerovatnom nedoslednošću. Šta tu slijedi, o čemu ovdje misliti? – jesu pitanja koja do kraja skliznu u potrošački refleks/rileks neobaveznog i neodrživog. Uzdah: kraj velikih sistema, sa scenom presahlih reprezentacija. Moderna jednako memento mori. Nestanak iluzija, prosvjetiteljstva, baroka, kraj uma. U univerzumu razmjene koja je po svemu otišla u bescjenje, žestinu nihilizma dočekala je topografija umora: ta blještava cirkulacija, taj orbitalni čip, to putovanje sa osam traka, to je djelo mjesta bez subjekta. Subjekt je presađen!
Slika je uvijek već čistilište, program odvraćanja, jedan negostoljubiv virus koji guta i secira lučeći stvarnost-spužvu.