-Piše: dr Blažo Zlopaša
Kada sam pročitao da će se rušiti rezidencija kraljice Marije u Miločerskom parku, upitao sam se da li više postoje Paštrovići kojima su čast i vjera bila iznad bogatstva. Da li su sposobni da brane svoje postojanje i dostojanstvo od pohlepe i vandalizma? Prema svim dokumentima, kraljica Marija Karađorđević bila je omiljena u narodu. Kada je odlučila da sagradi rezidenciju, kupovala je parcele od mještana. Paštrovići su bili ponosni što će za komšije imati kralja i kraljicu i bila im je velika čast što će rezidencija biti na njihovoj imovini. Kralj Aleksandar plaćao je svaku parcelu koliko je vlasnik tražio. Nije se pogađao. Jedna parcela Blaža Kažanegre bila je sporna. Blažo je bio drčan prema režimu, kao član Crvene komune u Petrovcu, prve komunističke opštine na Jadranu. Bio je neumoljiv. Nije htio da proda zemljišnu parcelu jugoslovenskom suverenu. Predstavnik kraljevske porodice dođe kod Blaža: „Njegovo Veličanstvo želi da i ta parcela uđe u posjed Karađorćevića, hoćete li da Vam se parcela isplati u zlatu, engleskim funtama ili dinarima, koliko ocijenite da vrijedi parcela!?“ Blažo je odgovorio kratko i odsječno: „Ne prodajem!“ Kada se kraljev službenik vratio kod kralja i kraljice, kazao je kralju Aleksandru: „Vaše Veličanstvo, vlasnik je malo čudan, i bilo bi dobro da mu se lično obratite jednim pismom, što će mu biti velika čast. Možda on to i želi!“ Kralj je poslušao svog ordonansa i napisao pismo Blažu. ,,Gospodine Kažanegra, uručujem Vam pismo koje Vam je lično napisao kralj’’. Blažo nije htio da uzme pismo, nego je donosiocu naredio: „Otvori to i pročitaj šta kralj piše!?“ Uvjeren da će Blažo pristati da kralju i kraljici proda parcelu, nakon što je pismo pročitano, Blažo odgovori:„ Recite kralju- ne prodajem!“ Tu se stalo. Ta parcela nikada nije ušla u posjed kraljevske porodice. Ovu istinitu priču ispričao sam tada jednom visokom partijskom funkcioneru, uz moje duhovito objašnjenje, kako bi komunisti postupili. Jednostavno, uručili bi Blažu rješenje bez prava žalbe: „Nacionalizovano-ogradi!“ Eto, ni kraljevska moć, ni novac nijesu mogli da kupe dostojanstvo jednog Paštrovića! U tom jadranskom biseru, među čempresima, Karađorđevići su izradili ovo velelepno zdanje s pratećim objektima, uklopljeno u prirodni ambijent od kamena i materijala koji je u skladu sa okolnom prirodom. Svi prateći objekti bili su u istom stilu, da se ovaj prirodni biser ničim ne naruši. Ovaj kompleks danas je ambijentalno neodvojiv od Svetog Stefana. Prvo skrnavljenje kraljičine rezidencije, ali na svu sreću ne mnogo, počinili su crnogorski komunisti zbog poltronstva. Šetajući miločerskim parkom sa crnogorskim čelnicima Josip Broz je ugledao teniska igrališta, uklopljena u ambijent, okružena čempresima, koje su izgradili Karađorđevići. Broz je rekao, bolje reći „lupio“: „ Ovdje bi bilo lijepo, izgraditi bazen!“ Uvjereni da je Broz bestran i da će tu plivati, doveli su bagere, pa su teniski tereni nestali u ogromnoj iskopini. Broz je u međuvremenu umro. To ruglo stajalo je tako godinama i na kraju je ponovo zatrpano. Ukoliko se realizuje ovo nakaradno uništenje ljepote prirodnog ambijenata, što je odobrila i Vlada Crne Gore, to je onda sasvim druga priča od one Blaža Kažanegre- amerikanizacija i neoliberalizam, čija su srž pohlepa, vandalizam i korupcija. Erih From je najbolje objasnio šta je pohlepa: „Pohlepa je „rupa bez dna“ koja iscrpljuje čovjeka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva’’. From tvrdi da je to bijeg od slobode. To nam je potvrdila i jedna budvanska porodica. Bez aminovanja ideologa režima nije se mogla u Budvi i Petrovcu ugraditi nijedna cigla, a ishod je poznat. Ceh pohlepe i vandalizma platili su Budva i Petrovac, neukusom i vandalizmom gradnje. Ovo je davno bilo jasno i jednom indijanskom poglavici Sijetla koji je kazao: „Prema majci Zemlji i prema bratu Nebu odnosi se bijeli čovjek kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati i prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova pohlepa će uništiti Zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš!“ Ne daj Bože da se ostvare ova predviđanja indijanskog poglavice, ako se Kim Džong Un i Donald Tramp ne urazume. Trampa na presto nije dovela pamet, nego nezajažljiva ostvarena pohlepa. I Buda je potvrdio, ovo što je napisao indijanski poglavica- da jačeg otrova nema od pohlepe.Tu poruku budvanski čelnici izgleda nijesu znali i izgubili su čast i slobodu. I Isus Hristos je u svetom jevanđelju poručio čovjeku: „Čuvaj se pohlepe. Ona ne služi ničemu u životu jedne osobe, štaviše, ona čini život nemogućim, nesigurnim, nesrećnim. Ona sve blokira!“ Ovu Isusovu jevanađeljsku poruku ideolog režima nije želio da sprovede u djelo, iako se predstavljao vjernikom. Nesreća je u tome što za ovu poruku ne haje ni Vlada Crne Gore. Neće biti iznenađenje ako sjutra nasred Svetog Stefana nikne građevinsko ruglo, da bi neki strani grabežljivac zadovoljio svoju pohlepu. Uz pohlepu ide i vandalizam, a vandalizam je uništavanje javne ili privatne imovine- ponižavanje i nasilje! Masovno i javno vrijeđanje. Vandalizam je sinonim nasilja, uništavanje kulturnih vrijednosti i spomenika. Kraljičina plaža je spomenik jednom vremenu, jednoj epohi, a istovremeno putokaz kako čovjek treba da poštuje prirodu i svoje postojanje i da se usklađuje sa njom. Pohlepa i vandalizam ne mogu jedno bez drugog. Pohlepa za materijalnim ili strast prema vlasti u stanju su da unište obilježja jedne epohe.
Nauk se može izvući i iz mog rodnog Nikšića, gdje se desilo i jedno i drugo; vandalizam iz pohlepe i vandalizam iz strasti prema moći i vlasti. Poslije 122 godine postojanja srušena je velelepna zgrada pozorišta koju su nikšićke zanatlije izgradile dobrovoljnim prilozima, što je bilo ispisano na crnoj mermernoj ploči. Zgrada pozorišta bila je mnogo veća i ljepša od Zetskog doma na Cetinju; sa 24 lože, balkonom i podbalkonom, podijumom za veći orkestar i ogromnom binom. U toj zgradi održavani su Svetosavski balovi, a komunisti ni tada nijesu mogli da miruju. Slali su svoje simpatizere da u maloj električnoj centrali prekinu struju u sred bala. Drugi vanadalizam je uništenje Pedagoške akademije, zdanja u klesanom kamenu, sa velikom sportskom dvoranom, i još ljepšim parkom. Tu je bila smještena i Osnovna škola „Olga Golović“. Naum je bio, da „revolucionari“ sebi sagrade spomenik, Dom revolucije. Danas je to spomenik vandalizmu, neupotrebljivo ruglo, koje će trajati i naredni vijek. I jedan i drugi uništeni objekat imaju nešto zajedničko. Pozorište su do savršenstva obnovili njemački zarobljenici i izgradili porušenu zgradu bivše Pedagoške akademije u klesanom kamenu. Neostvareni Dom revolucije ostvario je svoj „revolucionarni učinak“- u njemu je život izgubilo dvadesetak Nikšićana, survavši se u mračne katakombe nerješivih podzemnih voda. A porušena zgrada pozorišta ima i istorijsko značenje. U toj zgradi javno je suđeno narodnom heroju Ljubu Čupiću. Značajna je i po „pravnoj nauci“. Pravnika, na smrt strijeljanjem, osudio četnički Nacionalni sud, kojim je predsjedavao neki kapetan Đurović sa Slapa kraj Danilovgrada. Članovi suda: jedna pekar, kafedžija, obućar i Živko, nije bio vetrinar, ali je uspješno škopio krmad. Imena im neću pominjati radi naslednika. Paradoks crnogorske zbilje kazuju dešavanja u toj zgradi: od svetosavskih balova do međusobnog obračunavanja Crnogoraca koje traje. U toj zgradi bio je i partizanski prijeki vojni sud, predsjednik je bio Đorđe Vujović. Suđeno je grupi iz Mratinja, doktoru Džakoviću i još nekim licima. Niko nije osuđivan na robiju, već na smrtnu kaznu strijeljanjem. Presude su izvršavane sjutradan. Istorijska fotografija „osmijeh Ljuba Čupića na strijeljanju“, koju su proučavali mnogi svjetski psiholozi, najveći je istorijski falsifikat. Fotografija nije sa strijeljanja. Fotografiju je napravio nikšićki fotograf Migo Zorić, poslije izricanja presude ispred zgrade pozorišta. Pažljivim posmatranjem slike pozadi se vide prozori.
Ako Kraljičinu plažu zadesi sudbina, koja je ostvarena u Nikšiću, onda se, crnogorskim žargonom, može izvesti zaključak- da crnogorskog jada nema na svijet!