-Autor: Simon Dženkins
U poslednjih godinu dana u Evropi je zabilježeno sedam terorističkih napada u kojima su kao oružje korišćena vozila, a ubica iz Barselone je pritom još uspio da odšeta sa mjesta zločina. Šta može da se preduzme?
Kao i napad na mostu u Londonu, događaji u Kataloniji pokazuju da je policija sve efikasnija u reagovanju na terorističke napade. Brzo postavljanje zaštitnih barijera i likvidacija osumnjičenih u Kambrilsu pokrenuće novi talas poziva da se izgrade prepreke na putevima i da se na ulice izvede više naoružanih policajaca. Na kraći rok biće teško oduprijeti se takvim pozivima, kao i zahtjevima za još šire praćenje elektronskih komunikacija.
Ali mora se sačuvati ravnoteža između očuvanja ličnih sloboda i zaista realnih terorističkih prijetnji. Činjenica da mjere odvraćanja nemaju nikakvog uticaja na počinioce terorističkih napada naizgled ih čine još užasnijima i gotovo nesavladivima. Možda je vrijeme da preispitamo taktike „šokiranja i zastrašivanja“ koje su zapadne vlade koristile od Drugog svjetskog rata do Iraka. U tom smislu, bijeli kombi treba shvatiti kao krstareću raketu siromašnih.
Očekuju nas oštre rasprave o tome koliko daleko se smije ići u zaštiti javne sfere prije nego što ta zaštita preraste u „teror“. Dijelovi centralnog Londona već su dovedeni do neprepoznavanja zbog ružnih prepreka postavljenih oko turističkih atrakcija. Decenijama nismo podizali ograde koje bi štitile pješake od pijanih ili nepažljivih vozača, uprkos žrtvama. Ni sada ne bi trebalo da ograđujemo ulice i ružimo naše gradove zbog nevelikog rizika od namjernog umjesto slučajnog usmrćivanja.
Odgovor koji se nameće sam po sebi je podsjećanje da zločin koji se nije mogao spriječiti treba posmatrati kao nešto neizbježno, kao čin više sile. Sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka London se pomirio sa bombaškim napadima IRA kao neizbježnim dijelom života u velikom gradu. Vjerovatno bi bilo bolje ako bismo i terorističkim napadima posvećivali manje groteskne pažnje koja povećava percepciju rizika, podstiče imitatore i narušava naše osjećanje slobode od straha. Kako izvještavati a ne „promovisati“ terorizam, kako pokazati saosjećanje, a ne širiti strah, to su vještine koje mediji još nisu savladali.
U drugom smislu ovi napadi nas podsjećaju na slabosti ugovora na kojem počivaju naša društva mira. Kao što smo vidjeli u Šarlotsvilu, nasilje je skoro neizbježno u sudaru grupne mržnje i straha, tih ružnih lica „identitetskih politika“. Ponavljanje da lokalne zajednice moraju biti opreznije i prijavljivati sumnjive osobe postalo je opšte mjesto. Ali jedini efikasan oblik sprečavanja zločina jeste suzbijanje na njegovom izvoru, zbog čega je često ismijavana vladina strategija prevencije u načelu vjerovatno ispravna.
Neprijatna činjenica je i to što gotovo svaki teroristički čin ima i političku komponentu. Politička dimenzija sukoba ne može se jednostavno pomesti pod tepih strahota počinjenog zločina. I dalje smo vojno angažovani u muslimanskim zemljama – što mnogi tumače kao rat protiv islama – i izgleda da nismo u stanju da se obuzdamo. A svaki rat traži žrtve.Peščanik.net
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.