-Piše: Boris Dežulović
„Na Božić ljudi slave susret čovjeka s Bogom, odnosno Boga s čovjekom. I to u sadašnjem trenutku - ne u susretu s mamom i tatom, već u susretu jednih i drugih s Bogom. Naravno da Božić ima i jedno dalje značenje, a to je značenje koji su hrišćani očito zaboravili: mi zapravo za Božić ne samo da se susrećemo s Bogom, nego iščekujemo i ponovni Hristov dolazak na Uskrs. A sad se postavlja pitanje koliko ljudi uopšte iščekuje ponovni Hristov dolazak? To bi bio sadržaj ovog Božića. I kroz Došašće upravo sve o tome vrvi i govori.“
Gornji pasus nije, kako biste brzopleto zaključili, nadahnuta propovijed kardinala Josipa Bozanića na polnoćki u zagrebačkoj prestonici. Nije čak ni motivacioni govor vojnog ordinarija pred mladom vojskom, niti replika nekog HDZ-ovog ili Mostovog mladog mislioca na svečanoj sjednici Sabora. Blagovijest Hristovog povratka izgovorena je pred Božić prošle godine na – Sveučilištu u Splitu.
Nije, međutim – kako biste opet brzopleto pomislili – „susret s Bogom“ najavljen na nekoj od naročito popularnih studentskih misa zornica u kapelici blaženog Ivana Merza na sveučilišnom Kampusu, niti je o Došašću „vrvio i govorio“ studentski kapelan na kakvoj adventskoj soareji u auli fakulteta, već baš za katedrom, u studentskoj učionici. „Susret s Bogom“ nije pritom, kako i dalje brzopleto pomišljate, najavljen na nekom od predavanja na Teologiji, pa čak ni na nekom od izbornih „vjeronaučnih kolegijuma“ kakve biraju studenti svjetovnih studija, kao što, recimo, studenti zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računara već dvadeset godina polažu ispite iz biblijske religije.
Hrabra teza o Božiću kao navještenju Hristovog povratka iznesena je na splitskom Filozofskom fakultetu, na katedri sociologije, i to na predavanju iz Savremene sociološke teorije. Eno je, ko ne vjeruje mojim ušima, snimljene mobilnim za sumnjičave kao što sam bio i sam, kad mi se kćer požalila kako ponekad ima osjećaj da je prije tri godine mamurna greškom upisala Katoličku bogosloviju.
Tako, naime, u Splitu izgleda studij sociologije, smještene – naravno – u golemom zdanju Franjevačkog klerikata na trsteničkom polju, kao uostalom i gotovo cijeli Filozofski fakultet. Tako izgleda studij na Sveučilištu u Splitu, gdje Ivana Đikića tjeraju vilama i bakljama, a zapošljavaju mlade mislioce, sjemeništarce i seoske župnike, gdje aula Medicinskog fakulteta izgleda kao nadbiskupski Ured za pastoralu mladih, a nekad pankerski, rebelijanski Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje kao odgovor na Ultru poziva studente na razuzdani Nightfever u Sveučilišnom kampusu - open-air ispovijest, misu i klanjanje uz koncert benda ,,Darovi Duha’’.
Tako, eto, izgleda studij na sveučilištu kojeg iz nekog razloga u relevantnom Tajmsovom godišnjem izboru hiljadu najboljih svjetskih sveučilišta uopšte nema na ljestvici. Tako izgleda studiranje u Republici Hrvatskoj, u kojoj sedam od osam članova Nacionalnog vijeća za obrazovanje dolazi iz biskupskih sjemeništa, molitvenih zajednica i militantnih katoličkih udruženja, a obrazovna reforma se minira jer su hrišćanski vigilanti dočuli da uključuje polni odgoj i teoriju evolucije. Tako izgleda obrazovanje u državi u kojoj je ovih dana još jedna školska godina u stotinama škola i fakulteta započela akademskim zagovorom Božjeg blagoslova i zbornim mrmorenjem Očenaša.
I sam Bog zna – naravno da zna, kad ga ima i na sociologiji! – šta se sve i kako predaje na ostalim odsjecima slavnog splitskog sveučilišta, kad na sociologiji iz savremenih teorija uče ,,Hristovo vazmeno otajstvo’’.
„Na Božić ljudi slave susret čovjeka s Bogom, odnosno Boga s čovjekom“, unjkavim glasom seoskog župnika govori tako na Klerikatu profesor slavnog splitskog sveučilišta - koji tamo, uzgred budi rečeno, predaje i sociologiju znanosti – a egzaltirana studenčad treće godine, lijepo se čuje na snimku, oduševljeno aplaudira svom omiljenom učitelju.
„Za Božić ne samo da se susrećemo s Bogom, nego iščekujemo i ponovni Hristov dolazak na Uskrs“, mrtav ozbiljan spreman za uskrsnuće nastavlja velečasni profesor - na predavanju iz, ponavljam, savremenih socioloških teorija! – pa se odvažnom naučnom drskošću pita „koliko ljudi uopšte iščekuje ponovni Hristov dolazak?“, nakon čega je moja kćer u prvom sljedećem roku besomučno položila sve preostale ispite, odbranila završni rad, pokupila indeks i spakovala knjige, laptop i četkicu za zube, pa bezglavo pobjegla iz Hrvatske.
Cijelu Evropu pretrčala je mala panično bježeći iz ove nepodnošljivo tijesne, memljive sakristije, nije se okretala i zaustavljala sve do Normandije, pa preplivala La Manš i osvrnula se tek u Mančesteru, a onda za svaki slučaj zamakla još šezdesetak kilometara na sjever, na Sveučilište u Lankasteru, i tamo - dovoljno daleko od studentskih klanjanja, sveučilišnih župnika i savremenih hrvatskih socioloških teorija – u miru upisala diplomski studij.
Sve moleći anglikanskog Boga da je ne pitaju ništa o savremenim sociološkim teorijama.
Tu, u Engleskoj, gdje je hrišćanstvo službena, državna religija i gdje je, za razliku od Hrvatske, i Veliki petak državni praznik - gdje je glava države ujedno i crkveni poglavar, premijer kraljici predlaže članove Sinoda, a biskupi sjede u parlamentu – moje će se dijete konačno odmoriti od klerikata, zornica, kapelana, Očenaša, molitvenih zajednica, duhovnih obnova, raspela u učionicama i misa u dvorištima kampusa. U Engleskoj, gdje je hrišćanstvo službena religija, otkriće kako član crkvenog Sinoda može biti i ateista, kako državna crkva ne dobija penija iz državnog budžeta, i kako savremene sociološke teorije niti vrve nit’ govore išta o Hristovom povratku.
Ona se tako pridružila epskom hrvatskom Odšašću, biblijskom zbjegu koji ovih dana puni međunarodne autobuske linije, avione, brodove, vlakove i rubrike posve autentičnog novog medijskog žanra, pod egidom „bježite odavde, sunce ovog neba neće vas grijat’ ko što tuđe grije“.
Danima, nedeljama i mjesecima čitamo tako potresne izvještaje s kolodvora, otvorena oproštajna pisma i čudom čuđenja naših emigranata, što su - bježeći iz države koja je tek ove, 2017. godine uvela informatiku u osnovne škole – otkrili da školarci na mitskom Zapadu uče na besplatnim tabletima. Bezglavo tako bježe odavde čitave porodice, i studenti, i zaposleni i nezaposleni, i domaćice i branioci, bezglavo odavde bježi čak i jedan bivši ministar, logoraš i ratni heroj: ako i nije prva zemlja na svijetu iz koje bježe ministri, Hrvatska je jedina iz koje ministri bježe i bez državnog udara.
Moja kćer, međutim – kao što ni fakultet nije upisala da bi se zaposlila kao referent u županiji, već da, kako je to vazda bio red, promijeni svijet - nije otišla tek očajnički tražeći priliku, posao i dostojanstveni život, niti je samo pobjegla iz marionetske vatikanske paradržavice. Na kraju, naime - kad to već ne radi saistem - sama se hrabro podvrgla eksperimentu i uzela posljednju državnu maturu iz sociologije, pa na vlastiti užas otkrila da je direktno s odbrane završnog rada, tačno odgovorila na svega četrnaest od dvadeset pitanja. Za srednjoškolce!
Tako se moje dijete pridružilo hiljadama vršnjaka što su otišli odavde u potrazi za - znanjem. Najobičnijim je.enim znanjem. S drugog najvećeg hrvatskog sveučilišta ona je pobjegla ne bi li, eto, nešto naučila. Svakako, nešto više od značenja Božića za katolike.
Posljednje što je čula prije nego je otišla bila je vijest da je premijer Andrej Plenković lično preuzeo vođenje Posebnog stručnog povjerenstva za provođenje strategije znanosti i obrazovanja. Ja sam uspio dodati samo: „Ne okreći se, kćeri!“
A hrvatska sociologija i njene savremene teorije? Pred njima je ostao još samo jedan izazov: ne - kako biste brzopleto zaključili – koliko ljudi iščekuje ponovni Hristov dolazak, već koliko ljudi će ga u Hrvatskoj uopšte dočekati.
www.buka.com