GUSINjE – Sela na prostoru gusinjske opštine doživljavaju sumornu sudbinu, a sve su prilike da će pojedina u skorijoj budućnosti nestati sa mape živih. Jedno od takvih je i selo Lijevi Grčar, smješteno neposredno uz granicu sa Albanijom. U ovom selu dim se dimi iz svega desetak odžaka, a u kućama su uglavnom vremešniji ljudi, jer su mladi otišli tražeći bolje i srećnije mjesto za život. Jedan od žitelja Lijevog Grnčara je i profesor u penziji Mileta Ivanović. On u selu, udaljenom nepunih stotinak metara od granice, obitava sa suprugom i četvoro djece (tri studenta i jedan srednjoškolac). Ivanović žali što Lijevi Grnčar izgleda sumorno i za takvo stanje krivi državnu, ali i opštinsku vlast.
– Kao žitelj ovog dijela Grnčara, gledajući našu ukupnu situaciju, mogu reći da smo u ovih tridesetak godina života pod ovom vlašću izgubili svi. Znajući kakva je ovdje plodnost i pogodnost za život, ali pod nekom narodnom vlašću, cio ovaj kraj podigao bi se iz pepela, a ovako je na putu prema smrtnom ishodištu. Još uvijek je dobro znano kako je ovaj kraj poljoprivrednim proizvodima (krompir, žito, pasulj, luk...) hranio Crnu Goru isključivo zaslugom tadašnjeg upravnika gusinjske Zemljoradničke zadruge Sadrije Hota, koji je sa tom zadrugom tada bolje poslovao nego sad opštine Gusinje i Plav zajedno. Svi poljoprivredni proizvodi, meso, voće, bilje i ljekobilje otkupljivani su od naroda. Od toga se dobro živjelo, đaci se školovali i narod znao zašta radi i bio zadovoljan – ističe Ivanović i dodaje da je od nekadašnjih četrdesetak stalno naseljenih kuća u Lijevom Grnčaru ostalo samo deset. Pojedini, kaže Ivanović, još uvijek navrate tokom ljeta, ali i to se sve ređe dešava. U selu, priča Ivanović, ima desetak neženja koji su prešli pedesetu, i toliko njih koji su mlađi, koji se pri ovakvim uslovima života ne mogu oženiti. Do skoro su, kaže, neki imali sreće da se ožene djevojkama iz Albanije, ali je sada i tamo drugačija slika, ponestalo je i djevojaka a i vidjele su da ni ovdje ništa nije bolje, pa što da idu iz zla u gore.
– Kada se sve pogleda i sagleda nije teško zaključiti da ovdje život umire. Brzo će naše selo ostati bez mještana jer se već sada sakupljamo samo na sahranama, a ne na svadbama i veseljima kao u neka srećnija vremena. U osnovnoj školi od djece sada možete čuti samo priču o putu za Ameriku i sve se svodi na odlazak iz rodnog kraja. Tužno! A činilo nam se samo da se odvojimo od Plava i sve će nam procvjetati. Svi listom smo bili za povraćaj te svoje opštine, ali kada to bi, sve strmoglavo krenu u provaliju. Uhljebiše u Opštini nekolike porodice iz DPS-a i BS-a, sada i SD-a, bez ijednog pravoslavca, iako i mi imamo fakultetski obrazovanih sa diplomama dobijenim na znanje a ne kupljenim, ali džaba. Nadležni to znaju ali neće da uzmu u razmatranje – kategoričan je Ivanović, koji ima zamjerke i na odnos Opštine i države prema sopstvenoj, a i privatnoj imovini duž rijeke Grnčar. Neregulisanošću obala, u poplavnim periodima granica se kaže pomjera na štetu države, a privatna imovina duž korita rijeke oštećuje ili nestaju hektri livada i voćnjaka.
– Rijeka Grnčar faktički se ukoritila na mojoj imovini na koju plaćam porez, ali koju zbog oštećenja ne mogu koristiti. Voda mi je odnijela ili onemogućila za obradu oko hektar imovine, sa prostorom od oko 280 sadnica voća.
Prošle godine bila je angažovana inžinjerijska jedinica Vojske Crne Gore, sa zadatkom regulacije obaloutvrde rijeke Grnčar. Oni su dosta dobro to uradili, ali nijesu slušali moje sugestije i sa prvim poplavama pokazali su se loši efekti. Krajem godine izvođeni su radovi na istom mjestu. Opština je angažovala izvođača radova ali poplave su ponovo učinile svoje. Meni je napravljen haos i koliko god ja imao razumijevanja da su to prirodne nepogode, poći ću u Opštinu da razgovaram sa predsjednicom, a onda da pokrenem i sudski postupak jer se ovo više ne može trpjeti. Opština izdaje koncesije za vađenje šljunka iz rijeke, iako je Ministarstva poljoprivrede to zabranilo, što je jedan od glavnih razloga poplava – naglašava Ivanović.
I Sava Bojović, poznati stočar sa ovog prostora, ogorčen je na odnos vlasti prema selu, pogotovo planini.
– Svašta nam je obećavano u oči svih izbora, a nikad ništa nije urađeno. Pričalo se o razvoju poljoprivrede i stočarstva, pomoći u ovome ili onome, ali obećanje ludom radovanje. Jednom obećaše da će nam probiti put do planine Lipovice, gdje izdižemo ljeti sa stokom, pa ni od tog ništa. Sve u svemu, o razvoju stočarstva može se samo sanjati – kaže Bojović.
Njegov sinovac Laonid, mladi poljoprivrednik koji je u selu zasnovao porodicu, kaže da je bio riješen da tu živi, ali da se sada preispituje da li je postupio ispravno.
– Pokrenuo sam poljoprivrednu proizvodnju više kultura, ali muku mučim sa prodajom proizvoda koje jedino mogu da prodam na pijacama. Formirao sam porodicu, riješio da ostanem tu, ali se pitam šta i kako kad se živi u neizvjesnosti. Uz mehanizaciju, najbitnije je riješiti sistem za navodnjavanje, formirati i osigurati stabilne cijene proizvoda i organizovati siguran otkup, da čovjek zna svoju računicu, ne samo pričati o pospješenju razvoja sela i poljoprivrede, a uvozom ubijati naše proizvode i cijene i dovoditi nas u iskušenje šta da radimo, možda i da odustajemo od započetih poslova – kaže ovaj mladi poljoprivredni proizvođač.N.V.
Rješenje je ulagati u turizam i poljoprivredu
Ivanović poručuje da što se tiče razvoja opštine ili kraja, da tu nema puno filozofije, da se treba uzdati i razvijati ono što se ima, a to su poljoprivreda i turizam. Nekada se od poljoprivrede kaže postizalo sve, dobro se živjelo, dočekivali drugovi i prijatelji, školovalo i stizalo odgovoriti svim potrebama, pa pita zašto to nije i danas i ko je kriv što je situacija takva.
– Imamo potencijale i uslove za poljoprivredu i turizam, gdje bi trebalo da prednjači Nacionalni park Prokletije. Poručujem ovima na vlasti da stanu pred ogledalo i upitaju se šta to oni rade i šta su uradili za ovih 30 godina. Put kroz Albaniju približio nam je Podgoricu, ali sa naše strane od Grabona prema Podgorici ni da se makne, dok su Albanci kroz Albaniju sve završili. Pitam se ko je za to kriv i dokle će ovaj narod da trpi i ćuti – kaže Mileta Ivanović.