- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Film „Veliki i mali” donio je Vladimiru Pogačiću afirmaciju zrelog, snažnog i veoma vještog reditelja, a „Subotom uveče” onu željenu i nepodijeljenu naklonost publike i kritike. „Subotom uveče” je prvi srpski i jugoslovenski omnibus film u trajanju od 91 minuta, tretira tri priče iz beogradskog života, kao i života mladih Beograđana noću. To je postignuto u atmosferi prepunoj potreba i želja da u domaćem filmskom stvaralaštvu preovlada neposredan doživljaj žive i svuda prisutne realnosti. Vladimir Pogačić rođen je 1919. u Zagrebu, gdje je i razvio svoje umjetničke afinitete. Pred rat je počeo da studira likovne umjetnosti i da se bavi režijom u studentskom kazalištu. U filmskoj školi u Beogradu boravio je svega nekoliko mjeseci i odmah prešao u „Zvezda film”. Za režiju filma „Veliki i mali” dodijeljena mu je prva nagrada na međunarodnom festivalu u Karlovim Varima 1957. godine. Za svoje dokumentarne i igrane filmove dobio je više značajnih priznanja. Od 1955. do 1981. bio je direktor Jugoslovenske kinoteke. Bio je veoma aktivan u međunarodnim filmskim organizacijama i u Unesku. Pored rada na filmu, veoma aktivno i uspješno se bavio filmskom kritikom, esejistikom i publicistikom, objavljujući niz radova iz istorije filmskog stvaralaštva.
Jedno vrijeme bio je i predavač na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Pogodan tekst u kojem će se reditelj osvrnuti na egzistencijalne probleme gdje će istine i problemi postati uočljiviji i kao takvi žanrom slike komentarisani, pronađen je u scenariju Dragoslava Ilića, sastavljenog od tri kratke priče – „Košava”, „Doktor” i „Svira odličan džez”. Same priče nisu bile podjednake vrijednosti, ali su bile obavijene atmosferom grada, prošarane bojama sredine i sasvim zavisno od onih neposrednih i svakodnevnih ljudskih reakcija koje lako u izrazu zadobiju svoj pravi smisao. Rediteljski postupak potpuno je prilagođen tematici i sveden je na stimulaciju aktera i same kamere da iskazuju ono što same situacije nameću. Jer, mogli smo imati značajna djela vezana za rat i revoluciju, ekranizacije klasičnih literarnih romana i drama ili visoko angažovane sastave i traktate o socijalističkoj stvarnosti, ali domaći film nije mogao da se konstituiše kao potpuni izraz bez tog spontanog subjektivnog i izvornog doživljavanja same realnosti.
Što se više govorilo o onome što bi valjalo učiniti nego što se uživalo u filmskim kadrovima postojala je velika distanca prema svemu što je davala jugoslovenska kinematografija. U svijesti ljudi nije postojala predstava o njenoj kreativnoj moći, niti se osjećalo potpuno zadovoljstvo sa viđenim djelima. Zato ne iznenađuje što je svaki nagovještaj našeg životnijeg odmah nailazio na ohrabrenje i podršku javnosti, pogotovo što je većina filmova aktuelne sadržine bila vezivana za poznate sižee razne melodramske varijacije, konvencionalnosti i fraze kojima je više dominirao spoljni svijet i svijet stvari nego čovjek i njegovi životni problemi. Sticao se čak utisak da to neprekidno isticanje linije i distance između filma i svega onog što neposredno čovjeka zanima u svakodnevnom životu vodi otuđenju filma i zatvaranju kreativnosti u okoštale i konvencionalne forme.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.