- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Krajem januara 1978. Nikol se razboljela – bolovi u leđima i stomaku. Sreten ju je smjestio u bolnicu „Dragiša Mišović” na Dedinju, svesrdno se postarao da dobije najbolju ljekarsku njegu i konsultovao se sa najuglednijim stručnjacima u Beogradu. On se smjestio kod sestre, u Prizrenskoj ulici, i bez Nikol se osjećao nekako izgubljeno, bio je veoma neraspoložen – nikada ga do tada takvog nijesam vidio. Srećom, sve se dobro završilo i njegov život se normalizovao. U martu je došao u Beograd i održao predavanje „Sudbina umjetnosti danas” na Kolarčevom narodnom univerzitetu, a u „Nolitu” je, na zboru autora kome je predsjedovao Oskar Davičo, izabran za člana Programskog savjeta. Njegov izdavač ga je izabrao i u Počasni odbor za proslavu pedesetogodišnjice „Nolita”, pored Mihaila Lalića, Oskara Daviča, Marka Ristića, Dušana Matića, Ota Bihaljija Merina, Huga Klajna, Desanke Maksimović, Miodraga B. Protića, Vaska Pope, Elija Fincija... „Nolit” je za njega – „kuća puna prijatelja”: „No, kao što veli `Jevanđelje`, ko je bez grijeha neka se prvi baci kamenom... Uostalom, sam pojam savršenosti je monstruozno neljudski. Strah me je od njega.”
O „Proplancima eseja”, u izdanju „Nolita” (petoj Marićevoj knjizi ogleda i eseja od 1963. godine) Predrag Protić je napisao u Borbi: „Marićeva knjiga ima jednu unutrašnju homogenost koju joj daje autorov pogled na svijet, jedan jedinstven stav prema problemima, strastvena težnja za istinom”. A Marić je, prema njemu, često nenadmašan sagovornik.
U Novom Sadu je početkom decembra 1979. osnovana Vojvođanska akademija nauka i umjetnosti. Matična komisija je izabrala pet redovnih i deset dopisnih članova – sa Slavkom Borojevićem, Petrom Drezgićem, Vladimirom Kaporom i Milanom Konjovićem, pored Branislava Đurđeva, Bogoljuba Stankovića, Branislava Bukurova i Vaska Pope, koji su prešli iz drugih akademija, Sreten Marić je postao redovni član. Aleksandar Tišma je jedini od pisaca izabran za dopisnog člana. Nazovem Marića telefonom u Provansi i saopštim mu šta je novo u novinama, a on mi uzvrati: „Baš mi je drago... A koliko se to plaća? Koliko za to daju para?” Kaže da je dobro – povazdan se sunča, vrijeme je lijepo, klima blaga. Čuo je, raduje se što je za „Proplanke eseja” dobio „Nolitovu” nagradu za najbolju knjigu. U Jugoslaviju će stići krajem mjeseca, oko 20.
U januaru 1982. Marić je uputio pismo predsjedniku opštine u Užicu, u njemu zahvaljuje na domaćinskom dočeku i ponovo potvrđuje želju da on i njegova supruga ostave Užicu ono najvrednije što imaju – ona svoje slike, ja svoju biblioteku kao i neke umjetničke predmete. I njegova sestra Liza bi takođe poklonila svoje slike i osnovala legat. Predlaže da se za to nađe odgovarajuća stara omanja zgrada koju bi valjalo adaptirati.
Toga proljeća se Liza razboljela – rak dojke. Obavljena je i hirurška intervencija, ali se njeno zdravlje pogoršavalo od zračenja. U ponedjeljak, 3. maja 1982. godine, Liza Marić-Križanić je umrla. Sahranjena je sjutradan u 14 sati na Novom groblju – sirotinjski sprovod, svega nas desetak od rodbine i prijatelja, ona je odredila ko da se pozove (nije dozvolila ni da se vijest o smrti objavi prije sahrane). Desanka Maksimović je na njen sanduk poslednja bacila grudvu zemlje: „E, moja Lizo, neka ti je laka zemlja...”
Sreten nije stigao. Zvao je telefonom brata Dragoslava, zvao je i mene, raspitivao se šta se i kako se sve dogodilo. A Liza je mislila da u Parizu potraži lijeka opakoj bolesti... Sreten je došao početkom jeseni, sa Nikol otišao na njen grob i položio cvijeće. U Srbiji je ostao oko mjesec dana. Sedam dana je proveo na Zlatiboru, u hotelu „Palisad”, onda je otišao u Subjel. Pred odlazak u Pariz sreli smo se kod Dragana Dragojlovića, ondje je bio i Ljubomir Simović. Nešto ranije bili smo zajedno u antikvarijatu Matice srpske u Knez Mihailovoj ulici, kod Milana Davidovića... Kao da je jedva čekao da ode što dalje od ovih krajeva i ljudi.
Početkom jeseni je opet došao u Novi Sad, otišao u Užice, Subjel i na Zlatibor. Nekoliko lijepih dana miholjskog ljeta proveo je na planini, a kada je, vrativši se kući, iznenada dobio temperaturu, odlučili su da odmah otputuju za Pariz.
Udarni blok dvobroja „Dela” (novembar-decembar 1983) posvećen je Sretenu Mariću: Jovan Hristić o njemu piše kao o čovjeku razgovora, Svetozar Petrović – o čitanju Sretena Marića, Nikola Kovač o Marićevom eseju kao sintezi svijesti, Dušan Bošković objavljuje opširan razgovor sa njim, Kolja Mićević mu posvećuje pjesmu, dok sam ja sačinio Marićev životopis.
Marić je čovjek predgovora i pogovora. Početkom 1984. „Nolit” je u saradnji sa Maticom srpskom i „Narodnom knjigom” štampao „U traganju za iščezlim vremenom” Marsela Prusta sa pogovorom Sretena Marića.
(NASTAVIĆE SE)